VRANEŠKA DOLINA MI - RA
Dobrodosli


Sajt stanovnika Vraneške doline
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 MIRKOVE PESME

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 20 ... 36  Sledeći
AutorPoruka
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 05:53


ČOBANICA MARA
OVCE ČUVA ČOBANICA MARA,
PA IH JAVI VRHOM OD ZLATARA.

ČUVAJ, MARO, PEVAJ PESME NAŠE,
OTERASMO IZ BOSNE USTAŠE,
IZ SRBIJE PETOKOLONAŠE,
A IZ CRNE GORE ZELENAŠE,

GLAS SA BOJIŠTA

’’CRN GAVRANE, KRVAVIJEH KRILA,
KOJA TE JE NATJERALA SILA.
TE DOLEĆE S KRVAVOG BOJIŠTA
DO MOG DOMA, DO MOGA OGNJIŠTA ?

SIN MI TAMO NA BOJIŠTE ODE,
PA NE ŽELIM DA TE VIDIM OVDE !
SRCE MI JE I ODVIŠE TUŽNO,
STRAH JE MENE – REĆI ĆEŠ ŠTO RUŽNO.’’

CRNA PTICA S GRANE ODGOVARA:
’’NE KORI ME, JADNA MAJKO STARA !
SIN TI PADE I TEBE SPOMENU –
TA ME SILA S BOJIŠTA POKRENU’’.

RASTE SNAGA

RASTE SNAGA, RASTE VJERA,
RASTE VOJSKA PROLETERA.

MLADI BORCI KO DA NIČU,
POD CRVEN SE BARJAK STIČU.

NA POVRATKU

KAD BRIGADA PREKO SAVE KRENE,
ŠIRI RUKE, MAJKO, ETO MENE.
ETO TEBI SINA IZ DALEKA,
IZGRAĐENA NOVOGA ČOVEKA.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 05:57


PARTIZANI, BRAĆO MILA

NA DURMITOR VILA PALA,
SVOJA KRILA ODMARALA,
PA BIJELA VILA ZOVE,
PARTIZANE SOKOLOVE:

’’PARTIZANI, BRAĆO MILA !
HITLEROVA IDE SILA.
PRO HRVATSKE I SRBIJE
IDU NJENE PJEŠADIJE
I BRZO ĆE DA SE BORE
PREKO NAŠE CRNE GORE.
PALE SELA I GRADOVE,
VODE NAROD U ROBOVE.

ŠEGRTOVE DIVIZIJE

ČIJE ONO BOMBE TRESU
KARLOVAČKU DUGU RESU ?

ONO SU TI LJUTE ZMIJE.
ŠEGRTOVE DIVIZIJE.

OJ KOZARO

OJ KOZARO, GUSTA ŠUMO,
U TEBI JE VOJSKE PUNO.
VOJSKE PUNO, SVE MLADIĆA,
NE BOJE SE PAVELIĆA.
OD USTAŠA I FAŠISTA
KOZARA JE SADA ČISTA.

PROLETERI

PADAJ KIŠO, KRV OPERI
KUD PROLAZE PROLETERI.

KUD PROLAZI PROLETERSKA,
CIJELA SE ZEMLJA TRESKA.

NOVO ŽITO

JEDNO JUTRO SVANU ZORA,
RAZORANA RAVNA GORA.

RAZORO JE MARŠAL TITO
I POSI’O NOVO ŽITO.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:00


ZA NAŠA MAKEDONIJA
I
AJ ŠTO MI E MILO EM DRAGO
MLADA PARTIZANKA DA STANAM,
NA PELISTERSKA PLANINA,
NA LOVČANSKATA KORIJA,
KAJ DVANAJSET TE KLADENCI.

TAMU SI KLETVA ZEDOVME
SO FAŠISTI DA SE BIEME,
SLOBODA DA DOBIEME
ZA NAŠA MAKEDONIJA !

II

DAVAJ ME, MILA MAMO, DAVAJ ME,
ZAŠTO ME SRCE, MAMO, TRGNALO:
MLADA PARTIZANKA DA STANAM,
KOZJAK PLANINA DA IDAM,
KARPUŠ VOJVODA DA VIGAM,
PUŠKOMITROLEZ DA NOSAM,
KLETI FAŠISTI DA KOSAM !

ZAPLAKALA E GORATA

ZAPLAKALA E GORATA,
GORATA MUKOS PLANINA,
ZA TOJ MI BORKA LEVATA.
IZVIKA BORKA LEVATA:
’’STANUJTE, BRAKA, NE SPITE,
OD SON SE RAZBUDUVAJTE ,
OTO NIE SME SARDISANI
OD TIE KLETI FAŠISTI.
PROKLETI DA SE ŠPIUNI,
ŠPIUNI, KLETI KODOŠI,
TRAGATA NI JA NAJDOA,
TA ŠTO NE NAS PREDADOA
FRLAJTE BUMBI, PATRONI,
DO ELEN DA IZGINIME,
B RACE NE IM SE DAVAME !
SESTRICE, MUKOS PLANINO,
OD TEBE KESE DELIME !’’

VOJSKA NEPOBJEDNA

OJ SUTJESKO, VODO LEDNA,
ČIJA VOJSKA NEPOBJEDNA
SINOĆ TVOJE VALE PREĐE,
PRO NJEMAČKE BOJNE MEĐE ?!
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:03


KAM GREŠ KRANJSKI JANEZ

KAM GREŠ, KRANJSKI JANEZ,
KAM ODHAJAŠ DANES ?
GREM B PARTIZANE,
MED JUNAKE ZBRANE.
VDIGNIMO ZASTAVO:
BELO, RDEČE, PLAVO.
BELA, RDEĆA, PLAVA
NAŠA JE ZASTAVA.
GOR NA VRH TRIGLAVA
SLOVENSKA JE ZASTAVA.
GOR NA NJEJ PA PIŠE:
DA VSO SUŽNOST BRIŠE,
ŽIVELI PRIMORCI !
TO SO NAŠI BORCI.
ŽIVELA SLOBODA
SLOVENSKEGA NARODA....

PJESMA O DRAGU

KRAJ SUTJESKE U GORAMA
LEŽI DRAGO U RANAMA.
ZA PUNIJEH SEDAM DANA
HRANIO SE LIŠĆEM S GRANA
I UMIV’O ROSOM S TRVE
RANE LJUTE I KRVAVE.

KAD JE DRAGO POĆI MOGA
PRO VRATARA KRVAVOGA,
ON NAMISLI DA SE MANE
PRO SOMINE ZA BANJANE.

SUSRETE GA JEDNA TROJKA
PLAĆENIKA – KRVOLOKA.
MJESTO DA MU RANE L’JEČE
IZDAJNICI NA NJEG’ DREČE.
MJESTO GAZE I MELEMA,
KRVNIČKA SE KAMA SPREMA.

IZDAJNIČKA KAMA SINU
I UKIDE GLAVU DIVNU.

HRABRI PARTIZANI

SLOŽIŠE SE VJERE I PLEMENA,
UPRTIŠE PUŠKE NA RAMENA.
RAZNE VJERE, AL’ DOBRI JARANI,
LIČNO IME – HRABRI PARTIZANI
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:04


PROLETER I PUŠKA

VJETAR DUVA, GORA SE PROLAMA,
PROLETER SE S PUŠKOM RAZGOVARA:
’’PUŠKO MOJA OD ČELIKA ČISTA,
NE PROMAŠI PROKLETOG FAŠISTA.
PUŠKO MOJA MALI KARABINE,
HOĆU LI TE NOSITI DO ZIME ?
PUŠKO MOJA OD ČELIKA SJAJNA,
MNOGA TE JE PROKLINJALA NANA.


KOLO

NA LIVADI, NA ZELENOJ TRAVI,
RADNI LJUDI KOLO ZAIGRALI.
KOLO IGRA, PJESMA ODJEKUJE,
JAVOR BREZI JASNO DOVIKUJE:

’’SJEĆAŠ LI SE SESTRO MOJA MILA,
KAD JE BORBA ZA SLOBODU BILA:
KAD SMO ZEMLJI SAVIJALI GRANE,
ZAKLANJALI NAŠE PARTIZANE ?

KAD SU JELE I BOROVI VITI,
KURŠUMIMA I KRVI ZALITI,
SVIJALI SE JEDAN DO DRUGOGA,
DA ČUVAJU DRUGA RANJENOGA’’


SUDITE MU

PARTIZANI IZ ZELENE GORE,
OBIĐITE PAVELIĆA DVORE,
SUDITE MU ŠTO JE UČINIO:
POMORIO DJECU I DJEVOJKE,
POMORIO STARCE I STARICE,
NAPUNIO JAME I PEĆINE,
OPUSTIO SELA I GRADOVE,
UCVILIO I STARO I MLADO,
RASTAVIO I MILO I DRAGO.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:06


POGIBIJA STOJANA MATIĆA

ZORA SNIJEGOM SVU KRAJINU BIJELI,
KAD POD LAPAC MOMCI DOLETJELI –

SILNI MOMCI U DOLINU GRADA,
PA LJUT BOJAK ZAMETNULI SADA.

NE ZNAŠ, MAJKO, KO LI VIŠE VIJE;
IL’ MEĆAVA, IL’ PUŠČANE ZMIJE.

A NA ČELU KOBNE BITKE OVE
VODI STOJAN SVOJE SOKOLOVE.

TAKVOG BORCA NIGDE BILO NIJE,
SMRT GA GLEDA – ON SE NA NJU SMIJE.

STISNU JUNAK BOGAZE I PUTE,
SMRTNO METE DUŠMANINE LJUTE.

KAD SRED BOJA, A U ZORU RANU,
VIDJELI SMO NADU POKOPANU. –

AOJ, MAJKO, SOKOLA STOJANA –
PADE JUNAK OD GOLEMIH RANA.

KAD SLOBODA NASMIJA SE GRADU,
MRTVO TELO PREDALI SMO HLADU,

CRNOJ ZEMLJI, ISPOD VITIH JELA,
POSRED LAPCA, POSRED GRADA BJELA.

PLAĆE GORA, PLAČE SVAKA GRANA,
NEMA NAMA MATIĆA STOJANA.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:08


DA DRUG DRUGU PRIČA DOVIJEKA

KADA SAVA NA SUTJESKU STIŽE,
OGANJ SINU, GUST SE OBLAK DIŽE.

A KAD SAVA DOZVA PARTIZANE,
ZELENGORI SAVIŠE SE GRANE.

A SA GRANA OPADAŠE LIŠĆE,
HEROJ SAVA KAO HEROJ KLIČE,

KLIČE SAVA KO SOKO NA GRANI:
’’NAPR’ED MOJI BORCI PARTIZANI !’’

TAD NASTADE PUCNJAVA I JEKA,
DA DRUG DRUGU PRIČA DOVIJEKA.

JEČE GORE ODLEŽU LITICE,
ZELEN GORU NAPUSTIŠE PTICE.

DRUŽE MILI, TO NE PAMTI NIKO,
DA SE KRVI PROSULO TOLIKO. –

PET HILJADA PROLETERA PADE,
ŠVABAMA SE NI BROJA NE ZNADE.

PARTIZANI DOVIKUJU GLASOM,
A SUTJESKA KRVAVIM TALASOM:

KROZ KLISURU I TVRDE LITICE,
PROLETERSKE PROŠLE JEDINICE !

U TOJ KRVI I U OGNJU VRELU
HEROJ SAVA BIO JE NA ČELU.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 23 Nov 2015, 06:10


KRAJ SUTJESKE

KRAJ SUTJESKE HLADNE VODE,
BARJAK ČASTI I SLOBODE.
LEPRŠA SE IZNAD GLAVE
KOMADANTA DRUGA SAVE.

FAŠISTIČKE CRNE ČETE
OBRUČ STEŽU I PRIJETE,
I PRELAZE USKE BRANE
DA UNIŠTE PARTIZANE.

MITRALJEZI BRZI KOSE,
RUĆNE BOMBE SMRT DONOSE,
A GRANATA ZEMLJU STRESA
KROZ GOMILE LJUDSKOG MESA.
POVRH TAKVE STRAŠNE MUKE
STRMOGLAVE LETE ŠTUKE.

AL’ JE SAVA HEROJ PRAVI,
NA ČELO SE VOJSKE STAVI,
PA POVIKA IZ SVEG GLASA,
ZELENGORU ZATALASA:
’’JURIŠ BRAĆO PARTIZANI,
BORCI MOJI ODABRANI !’’

JURIŠ BRAĆO U BOJ PRVI,
NE ŽALITE SVOJE KRVI.

KRV SE PROLI PO POLJANI,
PROBIŠE SE PARTIZANI.
DOŠAPTAVA GRANA GRANI:
PROBIŠE SE PARTIZANI.

NA POPRIŠTU MNOGI OSTA,
NEKA IM JE ZEMLJA PROSTA:
MEĐU NJIMA HEROJ SAVA
DIVIZIJE TREĆE GLAVA.

DOK SUTJESKA VODA TEĆE,
UMRIJETI SAVA NEĆE
I U DRINU DOK UVIRE,
NE DA SAVI DA UMIRE.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 00:48

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 00:51

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 00:52

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 00:55

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 01:01

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 01:13

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 01:21

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Sre 25 Nov 2015, 01:28

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 30 Nov 2015, 00:01


MO SUBNOR-a
BAČKO GRADIŠTE
DANA. 12.04.2011. GOD.

O PREDSJEDNIKU MO SUBNOR-a
- MIRKU RAKOVIĆU -

RAD MESNOG ODBORA SUBNOR-a BEZ FINANSIJSKE POTPORE, U PRAKSI BIO BI SASVIM DRUGAČIJI.
ZAHVALJUJUĆI DOSADAŠNJEM PREDSJEDNIKU MIRKU RAKOVIĆU, KOJI JE SVOJIM DOBROVOLJNIM - VOLONTERSKIM RADOM, BEZ IKAKVE NADOKNADE –
SA PUNO VOLJE I ELANA, DOPRINEO POZITIVNOM USPEHU I REZULTATIMA RADA MESNOG ODBORA SUBNOR-a U BAČKOM GRADIŠTU, PRE SVEGA NJEGOVIM ZALAGANJEM RADI OČUVANJA TRADICIJE I NEGOVANJA SVETLIH TEKOVINA NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE, OČUVANJU SLOGE, BRATSTVA-JEDINSTVA, SLOBODE I ZAJEDNIŠTVA NA OVIM NAŠIM PROSTORIMA I PORED EKONOMSKE I FINANSIJSKE KRIZE - VIDLJIVI SU ZAVIDNI REZULTATI, POSEBNO U OMASOVLJENJU BROJA PRISTALICA I SIMPATIZERA OVE ORGANIZACIJE.
NIKO O NJEMU NEMA NIŠTA LOŠE DA KAŽE
U SELU GA SVI POZNAJU KAO VELIKOG PATRIOTU I IZUTETNOG HUMANISTU.
MISLIM DA NE GREŠIM KADA KAŽEM DA JE ZA DRUŠTVENE AKTIVNOSTI UVEK BIO SPREMAN DA POMOGNE I DA NIKADA NIJE ODBIO NI JEDAN ZADATAK.
VELIKI DEO POSLOVA OBAVLJAO JE SVOJIM KOMBI VOZILOM, BEZ BILO KAKVE NADOKNADE, RAZNOSIO OBAVEŠTENJA, POZIVE I ROBU ZA RAZNE PROSLAVE, PREVOZIO BOLESNA LICA RADI PRUŽANJA LEKARSKE I DRUGE HUMANITARNE POMOĆI – NE SAMO BORCIMA I NJIHOVIM PORODICAMA, PRISTALICAMA I SIMPATIZERIMA – NEGO I ŠIRE, UGROŽENOM STANOVNIŠTVU BEZ FINANSIJSKIH SREDSTAVA.
NA RAZNIM DRUŽENJIMA I DRUGIM SKUPOVIMA, ZA ARHIVU I POTREBE SUBNOR-a, USPOSTAVLJANJU DRUGARSKIH I BRATSKIH ODNOSA, PRIJATELJSKIH VEZA I LJUBAVI MEĐU NARODIMA I NARODNOSTIMA, URADIO JE I POKLONIO VELIKI BROJ FOTOGRAFIJA – KOJE ĆE SLUŽITI BUDUĆIM POKOLENJIMA KAO ARGUMENT DA SE NASTAVE, OČUVAJU I NE ZABORAVE NAŠE SVETLE I KULTURNE TRADICIJE.
PORED PRIKLADNE ZBIRKE PRIKUPLJENIH PARTIZANSKIH PESAMA, ZA NAŠE MLAĐE NARAŠTAJE, GENERACIJE I BUDUĆA POKOLENJA KOJA I POSLE NAS BUDU DOLAZILA, A RADI OČUVANJA TRADICIJE I LJUDSKOG DOSTOJANSTVA, NE SAMO NJIH NEGO I NJIHOVIH PREDAKA OD KOJIH SU MNOGI DALI I SVOJE ŽIVOTE, ZA SVETLU BUDUĆNOST NJIHOVE DJECE, TE RADI SJEĆANJA NA NJIHOVA ČASNA I POŠTENA DELA, URADIO JE I KATALOG SVIH SPOMEN OBELEŽJA SA PROSTORA OVE OPŠTINE, SA CILJEM DA SE ISTA ODRŽE, SAČUVAJU, NEGUJU I NIKADA NE ZABORAVE.
BIO JE AKTIVAN I U RADU PREDSJEDNIŠTVA OPŠTINKE ORGANIZACIJE SAVEZA BORACA, PA I ŠIRE U OKOLINI I POKRAJINI, ČIME JE ZASLUŽIO SVE POHVALE I PRIZNANJA ZA SVOJ POŽRTVOVANI RAD – POSEBNO NA OČUVANJU TRADICIJA NOB.
ISTO TAKO NJEGOV IZUZETAN DOPRINOS OGLEDA SE I U NJEGOVOM VEOMA AKTIVNOM RADU U PARTIJI UDRUŽENIH PENZIONERA SRBIJE, ŠTO JE DOPRINELO ZBLIŽAVANJU, DRUGARSTVU I UZAJAMNIM I BLISKIM ODNOSIMA IZMEĐU SVIH PENZIONERA NA PODRUČJU CELE NAŠE OPŠTINE, PA I ŠIRE NA ČITAVOJ TERITORIJI VOJVODINE, GDE JE UVEK RADO VIĐEN I CENJEN KAO VELIKI ČOVEK, DRUG I PRIJATELJ MEĐU SVIM LJUDIMA U ŠIROKOM KRUGU SVIH NARODA I NARODNOSTI.

SEKRETAR,
ILINKA KOLAROV

-------------------------
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pon 30 Nov 2015, 10:52

Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 11:18


MIRKO D. RAKOVIĆ

V R A N E Š K A
L E G E N D A
Z A V I Č A J N E P E S M E
I S T I H O V I



Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 11:24

P E S M E
I
S T I H O V I


Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 11:32

BAKA

Zasjalo je Sunce iznad gore
Svuda širi svoje tople zrake
Upeklo je još od rane zore
Grije kosti jedne drage bake.
A baka je rano uranila
Ponijela alatke u polje
Torbu tkanu na se uprtila,
Za posao uvijek ima volje.
Sa motikom zemlju usitnjava
Oko biljki što je posadila
Sve okopa da ne raste trava,
Da bi biljka vesela joj bila.
Umorna je već postala baka
Što od posla a što od vrućine,
U torbi joj još je voda mlaka
Malo hleba i malo slanine.
Kad je vodu ustima primakla
Svoje biljke pritom je gledala,
Od vrućine poneka usahla,
Baka im je svoju vodu dala.
Krenu kući umorna i žedna,
Jedva noge vuče po sokaku,
Ima dušu a i vrlo vredna,
Zato stavljam sad u pjesmu baku.
KUĆO MOJA
Kućo moja zarastaš u travu
Al' te nikad ne dam zaboravu,
Jer si kućo moja djedovina,
Prenošena sa oca na sina.
Ostala si sada pusta tamo,
Na slikama još te gledam samo.
Ne mogu ti često kućo doći,
Obić' ću te kada li ću moći.
Potrebno je tebe popraviti,
Nasljedniku opet ostaviti,
U tebi se mrelo i rađalo
I u tebi slave proslavljalo.
Zato kućo izdrži još malo,
Da ti dođem jako mi je stalo,
Da u tebi još malo poživim,
Zavičaju svome da se divim



ČEKANJE – I -

Nestalo je radosti u meni,
Još pomalo tinja zadnja nada
Da će ipak osjećaji njeni
Proraditi kao i nekada.
Tužan jesam i tužan ću biti
Dok je nema pored mene blizu,
Nikada je neću preboljeti
I sve dublje upadam u krizu.
Misli moje k njoj su usmjerene,
Ništa drugo ne mogu misliti.
Nedostaju tople riječi njene
Bez kojih ću uvijek tužan biti.
Još povratku njenome se nadam,
To me drži da duhom ne klonem,
Svakim časom sve više propadam
Samo nada ne da da potonem.

ČEKANJE – II –

Tuga mi se teška neka
zavukla u moju dušu,
srce moje dugo čeka
jednu dragu garavušu.
Nema mi je ne dolazi,
da li ću je dočekati
na životnoj mojoj stazi,
neće srce izdržati.
Izmuči me to čekanje
kojem eto kraja nema,
eh ta pusta obećanja
a na kraju sve dilema.
Čekajući život prođe,
od sudbine što mi dano
ipak čekam da mi dođe
ono meni obećano


BAKICA STEVKA

Bela je kuća na kraju sela,
Okružena sa starim voćkama,
Tu život živješe bakica Stevka,
bez ikog' svoga, stara i sama.
Otišli njeni u gradske škole,
Tamo su život svoj započeli
I sada svoju bakicu mole
Da se kod njih u grad doseli.
Ne želi baka iz raja svoga
Šta bi ona u gradu radila,
Neće da udiše gradskog smoga
I ne bi tamo sretna bila.
Bakica voli dvorište svoje
Uredno i plošćem ograđeno,
Njoj ljepote veće ne postoje,
Sve joj je čisto i uređeno.
Voli ona tu svoju samoću
I pod jabukom dobru hladovinu,
Voli zrikavce slušati noću,
Voli ona svoju djedovinu.


BUBAMARA

Gledao sam tačkice
Što ih ima Bubamara,
Kako li ih zaokruži
Kad nema šestara.
Kako Bubamarac
Pozna svoju Maru,
Kad baš svaka Mara
Ima istu šaru.



BAKINA BAŠTA

U proljeće rano
Baka baštu sprema ,
Da baki pomogne
Nikog više nema.
Sa rukama starim
Sama baštu redi.
Rascvjetale voćke
Ispod oka gledi.
Umorna je baka
Al' raditi mora,
Niko da joj pomogne
Pa nema izbora.
Ostala je sama
Nigdje nikog nema,
Niko joj ne dolazi,
Tuga je golema.
Nema nikog više
Ni da doda vode
Niti ko dolazi
Baki u pohode.
Ipak još se neda
I svega tu sadi,
Bolje radi baka
Nego mnogi mladi.
BOJA MOJE TUGE
Kad srce mi krvari
i tuga bi trebala biti crvene boje, kad te nema
Nije - plava je tuga moja, kao nebesko
prostranstvo, duboki okean, modro more.

Da li da te tražim u okeanu među biserima dragocjenim?
ili da te tražim na nebu među zvijezdama sjajnim?
Da li da te tražim u moru među koralima krasnim?
Ne, ne trebam.
U dušu si mi zaronio, i ostao.
U srce si mi se pretočio nježno, i ostao.

U misli si mi se zavukao i ostao.
Zato je moja tuga plava, a ne bolno krvavo crvena


STIHOVI SE PRELIVAJU

Rekao sam, neću više
Dozvoliti da mi se stihovi preliju
Čašom od čemera posuta šećerom
Rekao pa porekao, kao što i bude
Za cirka deset godina razapinjem
Mokri veš od čistih emocija
Opranih ručno centrifugom života
Spominjem lako i bez rezerve
Ljubavi bivše i one buduće
Što čekaju me na 300 stepenica do vrha
Svakoj dajem prostor u pjesmama
Zaslužila je svaka, jer me derala
Kao more svoje stijene ljubila
U doba oluje, plime i oseke
Mjesečinom okupanih ljubavi ukletih
Zavezanim lancima morskih nimfi
Na hridi me nisu bacile noći te,
300 blagoslova kristalnih redova
Šibali me vjetrovi gorski
Odakle potičem, iz šuma borova
Ljubile me gorske vile, i dušu mi dotakle
Ali nisu ukrale ono što u meni spava
300 stabala čvrstih korijena
Na leđima ponesoh tuce grijehova
I pjesnik je ovaj od krvi i mesa
Diše, pjeva i za poeziju živi
300 vas je puta volio na 300 načina
ŽIVOT U RAJU
A jednom smo rekli 'zbogom'.
U istom prošlom životu,
rekli smo sve stalo je, sve prošlo je
nestalo – prestalo – stalo – stop.
A onda smo rekli „hej, zdravo“
Zdravo opet,
u istom prošlom životu, rekli smo
svečano, sretno – izvoli.
Svoju glavu slobodno pomoli iza tog zida
rekli smo „on voli“.
„Ona voli“. A jednom smo rekli
prisloni svoj obraz na moj, želim samo to.
Sad tišinom će početi raj, početak kraja
i novog početka kraj – raj ljepši od raja – M.R.



AH, PJESNIČE MOJ
Ah, pjesniče moj.
Ti koji znaš čuti, vidjeti,
razumeti istnu postojanosti,
snagu i ljepotu ove planete,
čovjeka pojedinca.
Istinu pišeš bolje od povijesti.
Samo ti treba misao, papir i pero.
Ah, pjesniče moj. Što bi bila ruža,
ogoljelo jesenje drvo,
romantika dvaju cvetova,
suze umornog pojedinca,
samo,, neshvaćena ništica.
Ah, pjesniče moj.
Tvoja ljepota ne umire.
Ti uzvišeš do produhovnosti.
Tvoja strast pogoduje razvoju razuma.
Ti znaš stvarati, vidjeti, čuti, ljubiti.
Ah, pjesniče moj.
Ti si definicija snage i ljepote ove planete.
Omiljen, al` neshvaćen.
BESKRAJNO …. LUDO....
Nismo mogli, sami nismo znali
Pred vratima raja stali
Samo mali korak daleko
Bar da nam je šapnuo neko
Kako tren za cijeli život traje
Samo se jednom bez zadrške daje
Samo jednom srce s razlogom kuca
Slomljeno, da zauvijek puca
Sada smo pametni, odrasli ljudi
Prazni i ozbiljni, nikad' dovoljno ludi
Probati još jednom plesati na kiši
Koraci nam potrošeni, svakog dana tiši
Daj, skinimo iskustva s lažnoga trona
Oslušni, još traje vječni pjev zvona
Još nismo nestali, još nas zajedno ima
Slomimo godine, u prkos svima
Pustimo ljubavi nek' u nama živi
Svi drugi putevi lažni su, krivi
Samo jednom stvarno imamo čudo Kad'volimo beskrajno slobodno, ludo



Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 12:03



BESKRAJNO IZGUBLJENI

U skrivenoj noći poslije ponoći
preplašena zvukom iznenadnim
sćućurena u svjetlosnoj sjeni,
uzdrhtala privijena k meni,
žena prelijepog izgleda
pripijena uz mene spava,
uznemirena počinje da sanja.
Tu je započela ljubavnu priču,
ratnim slikama opustošenu sreću
graditi na pustopoljinama rana
odlaskom iz svoga grada,
opijena umrtvljenim otkucajima
bolnog srca uzvicima,
skupljena preplašena utiscima.
Iznenadno toplinom probudjena
okrenuta prema meni
pokušavala je puno toga reći
smijehom glasnih zvončića,
pokušavajući ime moje izgovoriti
mekano toplim usnama.
Gledam te tako mladu,
srnu izgubljenu u polju samu
preplašenog pogleda trepćući očima
nadu traži čvrstog stiska,
zaštitu od prevelikog pritiska,
bijeg od grozote svih prizora
našla si trenutno skrivena,
uz mene čvrsto privijena,
toplinom stiha ljubavnog umirena.
Putujući životnim putevima,
spašena zaboravom sjećanja
san tvoj prošao je odavno,
skupljajući stvari obećanja toliko
krilo se u pokretu tvom u stvari,
spremna nove horizonte tražiti
a ja znajući, ovako slomljen,
ti se više nikada meni nećes vratiti.


BOL BOLA

Muka svačija je,
bol koji ne prestaje
godine ga ne mimoilaze,
moć i dah uzmiče
nestrpljiva do kraja,
nevješta kao mlada,
uzima mi danak
kao lud mogao sam sve,
iz korijena čupati drveće,
dok ljuštura
svakim danom postajem,
nikako tome da se priviknem.
Ograničenju pokreta
ptica postah bez uzleta,
borba ova što se odvija
snagu mi polako isisava,
bez straha, iako bez spasa,
živjeti kao prije
usta su prepuna molitve,
neizgovorene,
rekoh predaje nema ni po cijenu svega,
idem punim letom preko litica,
a kad tijelo moje izdajničko
rekne dosta, nema vise letova
preko nepoznatih predjela
duša moja pusta zaželeće samo jedno,
ostavi mi ovo pero, neka misli svjetova
kojim lutam nepokretan zapisane stoje
i takve dane, nepokretne, neće dugo još da broje.

I šta živote sad, misliš li da ću stat?
Ne poznaješ ti mene s bolom prijateljujem
od kad znam za sebe,
neka njemu mene, dok on boli
ja život ću da volim
hodati i roniti
rijeke mnoge posjetiti , pomilovati,
vodom bistrom izliječen,
možda malo pokretom spriječen
svu da je dušom upijam
pokretom slobodnim u njoj da uživam,
i dok dišem ja ću o prirodi da pišem,
možda, samo, ako i bez ruku ostanem
još uvijek riječi mogu da se govore,
makar neko drugi morao da ih piše.


AKO JE VODI DAROVAN IZVOR

Znam da nisam od onih
koji mogu dostići pjesnička nebesa.
Znam, samo znam …
da taj čin stvaranja, čini mi radost
koja sije, pjeva, misli usađuje,
ljubi, voli, oplakuje i miluje,
sebe drugima i druge sebi daruje.
Traganjima nove tragove otkriva;
briše, kori, uzvisuje,
danima i noćima sebe poklanja
ispunjenim zbiljama,
ne dovršenim dječjim maštanjima,
i snovima mnogih sanjanja.
Ako je vodi darovan izvor,

Bogu zahvalna, a jesi
meni je darovana njena kap
na nekoj izvorskoj česmi,
jedan od malenih pjesnika
na izvoru stihova
ja sam pjesma u pjesmi.

BEĆARINA


Selo spava, bećarina preli,
Nema žene koja ga ne želi.
Svi muževi zbog toga su ljuti,
Radi žena svojih zabrinuti.
refren
Slomio je srca mnogim ženama,
Bećarska mu krv teče venama
Slomio je srca mnogim ženama,
Bećarska mu krv teče venama.
Voli žene i stare i mlade,
Nikada mu one ne dosade.
Svaku veče drugu ženu voli,
Ni za jednom srce ga ne boli.
Voli žene al kući ne vodi,
Za njega je još majka ne rodi.
Još ni jednu takvu nije sreo
Da bi joj se na vjernost zakleo.
Svakoj bećar neku manu nađe
Kada jednom sa njome izađe.
Ni do jedne njemu nije stalo,
Samo želi igrati se malo.



BOL SVIJETLA

Vratio sam se,
vratio sam se svojoj tamnoj stranici svijeta…
Naivno sam zakoračio preko oštre granice,
stupio sam na svijetlo, ostavio iza sebe sve,
sve što mi je bilo bolno ali sveto
Pogriješio sam,
o da, gadno sam pogriješio
To bijelo svijetlo, puno lažne topline,
otvorilo je neke nove rane,
palilo ih i žderalo da srce jače boli…
Kako sam bio lakovjeran,
na kraju sam ispao samo jadna naivna budala,
zaboravivši da je moj put obilježen, znamenjem pakla a ne iluzijom raja…
Zato sam se vratio,
natrag, svojoj tami, svojim starim raskomadanim bolima,
samoći i beznađu upakiranim u Pandorinu kutiju,
koja mi u bunilu snova služi kao uzglavlje,
i šapuće, tiho, tiho…
Ponovno sam sa tobom , moja stara tugo posipana crnim pepelom noći,
spokojno ponovno liježem u smrad svoga prokletstva,
tu sam zaštićen od njenoga sjaja, iskre njezinoga, tuđeg svijeta…
Sada sam sretan u svojem nestajanju,
koje i onako niko neće da primijeti,
svima su pogledi uprti u cilj,
koji je njima i njihovom bogu sveti…
Nikada više moje misli,
neće skrenuti izvan pomrčine moga uma,
neću više nikada dozvoliti da novu ranu,
otvori nečija silueta tuđa,
stavi nove okove na kosti već ogoljele,
približi naoštrene noževe što bi da režu dah moga duha…
Vratio sam se kući,
tami jaukom prikovanom,
na prazninu moga srca…
Ne želim više niti da naslutim,
sjenu od mirisa tvoje kose, njenu svilenu mekoću,
jer ja prihvaćam, da je dovijeka određena moja,
uvijek vjerna i odana,
tamna linija životnoga puta,
po kojoj kao unakaženo pseto,
krvavih i izranjavanih šapa, po ostacima razbijenoga stakla lutam.


BOLNA RANA NE ZARASTA

Eh da su mi vrani konji, da upregnem pod kočiju,
Pored sebe da posjednem meni ženu najmiliju.
Da gledamo konje vrane kako glave zabacuju
I slušamo zvuk potkova što kovači stari kuju.
Da stanemo u sred sela, pored stare crkve naše,
Dok crkvena zvona zvone što na službu pozivaše.
Sjetilo je mene ovo na pričanja neka stara,
Vozio je i djed Mirko, babu Stevku do oltara.
Gospodskoga stiha im’o prošo preko Vojvodine,
Kad zaradi dosta para vrati se kod svoje dike.
Sazidao novu kuću familiju zasnovao
Sinove je školovao, s unučadi uživao.
Al’ dođoše mračne sile i nastade ratno stanje,
Sve pobiše krvoloci i najveće i najmanje.
Pobili su sve od reda, jadnu nejač, nikom kriva
Babu,djeda,dvije snajke. ne zarasta rana živa
Ostade mu troje djece, desetero drugih strada,
Da se loza još nastavi ostala je neka nada.

Al’ dođoše mračne sile i nastade ratno stanje,
Sve pobiše krvoloci i najveće i najmanje
Pobili su sve od reda jadnu nejač, nikom kriva
babu,djeda,dvije snajke. ne zarasta rana živa.
Ostade mu troje djece, desetero drugih strada,
Da se loza još nastavi ostala je neka nada

ČOBANICA

Dok sam mlađan ovce čuva čobanica mene smuva,
oko mene oblijetala, nije meni mira dala
Starija je cura bila već je svašta naučila,
a ja mali, još rastao, o tom ništa nisam znao.
Još onako stidljiv bio, ne znam jadan šta bi smio,
naučiti nešto treba kad prilika padne s neba.
Prepustih se njoj u ruke neka ona ima muke,
šta joj volja neka čini kod ovaca u planini.
Učenik sam dobar bio, od prve sam sve shvatio,
još sam ipak ponavljao da bi bolje zanat znao.



ČUDNO DOBA

Tako, čudno doba, svrzlo se niz čote,
Doskorašnja avet s'lazi niz strminu.
Nedosljedne sluge uprtivši tminu
u hartiju crnu, mutno slovo pišu.
Podastra se ježno maglozvuk u ravni,
prokišarje mutno, a zlozvuk zavlad'o.
Svetoglas je zadnji, ugas'o se, strad'o!
Uzdiže se zlobni, avetnj'a ogavni'.
Tužne oči majke presvetlih otaca,
neboglasja iskri, zaplakaše gorko.
Kuda prugaš mutna, zlogrezla povorko,
ko zmagljuje slova, nebeskih svjetlaca?
Izmaglica, studi, zlodružene ćudi
spreplele se bludi, urlikaju ravni!
Raspade se dašak svetoslovni davni,
zaplakaše slova, uzlediše grudi.
Maglovidje pusto, brat usjenjen bratom
zagazo u tmini, tminuloj nigdini.
Sjatili se kotlini na magle ledini-
ko će zgrabit kvaku, Jabučanskih vrata.
Kuda ideš svijete kaldrme ti klete
gdje ostaše pesme, presvetih otaca?
Gdje skopniše misli nebeskih svjetlaca,
kud' ruke ti hrle, dioskorju lete?
A tražiš suštinu u okrilju zlom
pa priječaš ledinu, ledine nigdinu
i jezdiš u mutnom uz crnu zlozdinu!
Znaš li mutna rijeko zagaslu istinu-
Dioskora, na avliji, ošin'o je grom!

DAN POEZIJE

Sanjari srodne duše.
Pjesnici, poete.
Neka uzlete sa pticama
u plavinu neba moje želje.
Neka veselje bude u ovome danu.
Osjetite nirvanu . radujte se.
Pišite mnoge rime.
Ovaj dan slavi poezije ime



ČEŽNJA

Zastanem li i na trenutak,
ostat ću zaustavljen zauvijek
u vremenu, nezadovoljan stanjem,
plačući i bez suza, s tugom u očima.
Zastanem li i stanem, zavijat ću
na Mjesec punim plućima dok
ne ostanem bez daha, iscrpljen
i u noći bez punog Mjeseca.
Ne, zaustaviti se više ne mogu,
moji koraci sami se pružaju
i otimaju vremenu, najmiliji,
udaljenost koja nas razdvaja.
Niti misli moje zaustaviti više
ne mogu, niti ljubav obuzdati
više ne mogu, niti raširena
krila strasti zaustaviti više ne mogu ...
Poletnim korakom, iako umoran od čežnje
za tobom, nezaustavljivo nosim sebe
tebi, jedini, dok plešu mi duša i tijelo,
u radosti iščekivanja tvog pogleda i dodira.
Čekaš li me raširenih ruku spremnih
za zagrljaj, koji čežnju moju toliko silnu
može zaustaviti, zastanem li na trenutak
zaštićen i spokojan u tvom naručju.
Čekaš li me otvorena srca, s istom
nježnošću duše, kako si me ljubila do sada?
Je l' jednaka čežnja tvoja mojoj, u radosti
iščekivanja mog pogleda i dodira?
Niti misli svoje zaustaviti više
ne možeš, niti ljubav obuzdati
više ne možeš, niti raširena
krila strasti zaustaviti više ne možeš ...



ĆUTIM

Ćutim, ne, ne ćutim,
Samo mislite da ćutim
Jer me ne čujete,
Ne čujete moj glas
Ali ne ćutim,
Samo nisam tu...
Vidite me ali nisam tu
I ne ćutim..
Povukao sam se u sebe,
U dubini sebe ne ćutim,
Burno raspravljam,
Kritikujem, psujem...
Psujem svoje emocije,
Svoje srce,
Osjećaje...dušu...
Sve je u sukobu
I niko ne ćuti
I ne sluša nikoga
Jer eto svi su u pravu...
Vole
I hoće to pokazati
A ja...
Ja naizgled i dalje ćutim
Jer kako im reći ...
Ćutite!

ČUVARICA

Sačuvah te na dlanu
Moga sna. Tebe.
Kap moje radosti,
Zrak mog života,
Oazu moga srca.
Tebe,sunce moje
Jer rađaju se jutra
Gdje me čekaju oluje..
Sačuvah te na dlanu
Gdje sam ostavio
Sebe.
Tvoj mali,,,,M.R.


BRAČNE MUKE

Žali mi se jedna žena
U svom braku kako pati,
Zlostavljana, dotučena,
To se ne da izdržati.
Trpi jadna čitav život,
Nema sreće ni ljubavi
A muž joj je đavo pravi
Svaki dan je više davi.
Trpila je od početka
Skrivajući svoju muku.
Što će reći strina, tetka,
Zar da njima pravi bruku.
Sa njim djecu izrodila
Nadala se biće bolje,
Tek tada se napatila
I upala u nevolje.
Zbog djece je izdržala
Poniženja i svu muku,
Ponekad bi upoznala
I njegovu tešku ruku.
Nisu više djeca mala
Postali su pravi ljudi.
Ona bi se sad rastala
Inače će da poludi.
Tu je opet sto problema.
Šta će dalje, kuda, kako…
Svoga kutka nigdje nema
Sve joj ide naopako….
Ako je vodi darovan izvor,
Bogu zahvalna, a jesi
meni je darovana njena kap
na nekoj izvorskoj česmi,
jedna od malenih pjesnika
na izvoru stihova
ja sam pjesma u pjesmi.




ZNAM, SAMO ZNAM
Znam da nisam od onih
koji mogu dostići pjesnička nebesa.
Znam, samo znam …
da taj čin stvaranja, čini mi radost
koja sije, pjeva, misli usađuje,
ljubi, voli, oplakuje i miluje,
sebe drugima i druge sebi daruje.
Traganjima nove tragove otkriva;
briše, kori, uzvisuje,
danima i noćima sebe poklanja
ispunjenim zbiljama,
ne dovršenim dječjim maštanjima,
i snovima mnogih sanjanja.


BOLUJEM

Mislio sam da se ženim
I svadbu sam pripremao,
Da drugoga ona voli
Sve do danas nisam znao.
Krenuo sam da je prosim,
Stari otac slavlje sprema,
Kako sada da mu kažem,
Da od svadbe ništa nema.
Bez nje ljudi ja ne mogu,
Shvatite vi moju tugu,
Teške su mi moje boli,
Nikad neću voljet’ drugu.
Napiti se sada hoću
Zato dođoh u kafanu,
Da pokušam uz muziku
Zaliječiti svoju ranu.
Violina tiho jeca,
Na srcu mi bol se stvara,
Ne može ga izliječiti..
Harmonika i gitara.
Bol mi može izliječiti,
Samo ona što je stvori,
Zagrljajem i pogledom
Što od riječi više zbori.


D E D A

Zaplakao deda stari
Slomila ga teška tuga
Iznenada izgubio
Životnoga svoga druga.
Nenadano kratka bolest
Uze njemu najmilije,
Odjednom je sam na svetu,
Nema druge familije.
Ostao je sam u kući
Niti jede, niti pije,
Rastaj’o se od voljene
Pola veka nikad nije.
Šta će sada deda stari,
Nema s kime ni pričati,
Da voljene žene nema
To ne može da prihvati
Nesretan je sada jako
I da umre moli Boga
Nema volje za životom
Bez voljenog druga svoga.

DESILO SE...

Desilo se u proljeće rano
Kada li sam upoznao tebe,
Taj trenutak pamtiću dok živim
Od tog dana ja ne znam za sebe.
Desilo se, desilo
Pravo čudo malo
Kad je meni pored tebe
Srce zaigralo.
Ti si meni svoje srce dala
A ja sam se strašno zaljubio
Nikad nisam takvu ljubav im'o
Tvoj me pogled sasvim zaludio.
Zato sada molim i preklinjem,
Da ostaneš stalno pored mene
A ja tebi čvsto obećavam
Bit' ćeš moja ruža što ne vene.


ČEKA MAJKA

Odlutao pogled majke,
Tamo negdje u daljine,
Nema sina da joj dođe
Već mnoge godine,
Danas je u selu slava,
Čekala je majka sina,
Svi dolaze, njenog nema,
O’ prokleta ta daljina.
Kako majci objasniti
Da mu nije lako doći
Daleko je Amerika
Sedam mora treba proći.
Teško je to majci staroj
Teško je i njenom sinu.
Čekati će majka jadna
Možda dođe nagodinu.

ČEKA NAS...

Bježite snijegovi, neka lista gora,
neka se u zavičaj vrati, ko želi i mora...
Zavičaj te zove da se vratiš tamo,
javi kad se vraćaš, da te dočekamo
Vratite se ljudi svome zavičaju,
djedovini svojoj svome rodnom kraju.
Nigdje nije ljepše nego u svom kraju,.
nigdje tako lijepo ptice ne pjevaju
Nebo nam je plavo nigdje takvo nije
na potocima bistrim još se voda pije.
Još čistoga zraka samo tamo ima
a kako se tek spava i diše punim plućima.
Kakvo je tek voće sočno mirišljavo,
sve što tamo nikne to je ono pravo...



BAKINA RAZMIŠLJANJA

Ide baka laganim korakom
pa se misli šetajuć sokakom,
kud odoše te godine mlade,
sve mi teško i tužno postade.
Nekada sam ovdje sretna bila,
udala se i djecu rodila,
svi otišli a ja osta sama,
da se vrate čekam godinama.
Sad sam sama, nikog više nema,
lijepo selo a tuga golema,
kud god gledam, sve je dotrajalo,
tek sjećanje lijepo mi ostalo.
Ostale su samo uspomene
na godine srećom ispunjene.
Sad prebirem ta sjećanja mila,
o' mladosti , lijepa si mi bila.
Dok se sada šetam po sokaku
i zagledam u kapiju svaku,
stalno mislim da li će me stići,
moji mili još jednom obići.
Da ih vidim, da ih se nagledam,
prije nego svoju dušu predam,
da se barem vrate iz tuđine
na temelje svoje djedovine...

ČOVJEKOVA SMRT

Kuća u koju niko ne ulazi,
soba u koju niko ne zalazi.
Čovjek kog niko ne posjećuje, zaobilazi.
Knjige koje niko ne dira i ne čita.
I vrijeme koje stalo je!
Samoća mljutava koje niko se ne boji,
ljubavi žarke koje odavno nestalo je!
Bolest užasna o kojoj niko ne misli,
grijehovi teški na koje niko ne obazire se!
I doba izgubljeno,skupocjeno,darovano.
Smrt koja neizbježno dolazi,
sram i stid koji ne pomaljaju se.
Čovjek kog više biti neće!
Knjige koje niko čitati ne kani ostat će.
I budućnost na nogama staklenim već došla je.


DAN PJESNIKA

Kad ćeš mi napisati pjesmu ljubavnu
One dvije riječi nećeš spominjati
Uplest ćeš more i plavetnilo iznad nas
Bit ćemo jedini i sami u svijetu tišine
O niti vise naši osjećaji negiranje očitog
Dani prolaze sve bliže smo bljesku željenom
Kad ćeš mi napisati pjesmu ljubavnu
Vjeruj mi ne zaboravlja se doba iskrenja
Izmjenjivanje misli kroz dodire
Nabacujemo se riječima povremenim osmijesima
I opet skrivene čežnje željenih lutanja
Zatvoreni u sebe nikada nećemo priznati
Bili jesmo i trajemo neodlučni
jesen nas polako smiruje
jutro očekujemo ti i ja
pusti me da ne znam kada
dodirni me iznenada (mene neće smetati buđenje iz sna)
jer ti si moj san koji živim danima i satima
vrijeme u pijesku curi mi kroz dlanove
morska pučina ti i ja u otkucaju vremena

PJESMA JEDNOG FOTOGRAFA

Da li sam slikar, pjesnik, penzioner,
Ili samo kistom šaram, da li sam fotograf,
Dok val zaustavljam. da li sam možda ptica,
Iako ne letim?
Ne, ništa ja u stvari nisam, samo malo biće,
Ko zrno pijeska na ovoj planeti
I ko će da se mene ikad više sjeti.
Ali nije važno poslije, važno je sada, danas,

Važan je trenutak taj koji mi sreću stvara.
Važan je svaki onaj dan koji nova vrata otvara
I kad moja duša ljubi i stvara.

Važni ste i svi vi
Koji pjesme ne pišete,
Ali nas uvijek vjerno
Pratite i slušate.




DJEDOVINO

Na kućištu djedovine
sada pase tuđa krava
a temelje rodne kuće
prekrila je razna trava.
Djedovino, djedovino,
zarasla u travu,
nema kuće ni ognjišta
da popijem kavu.
Sve propada i nestaje,
nestaje i običaja
a mi negdje u tuđini
patimo zbog zavičaja.
Ostade nam sada samo
naše pjesme da pjevamo,
iz inata i prkosa
pjesmom tugu otjeramo.


DIO RAJA

Gle ljepote zavičajne
Nigdje ljepšeg nema kraja,
Otkriću vam sada tajne
To je dio pravog Raja.
I Mjesec se dok prolazi
Toj ljepoti stalno divi,
Odozgo na svojoj stazi
Upita se; da li ovdje neko živi.
Nesretan je kada vidi
Da je ovdje život stao,
Kao da se i on stidi
Zašto nije pomogao.
A mog'o je u sred noći,
Prosvjetliti glave lude
I tako nam tad pomoći
Da nam svima bolje bude.
Ej Mjeseče, daj pomozi,
Da se narod tamo vrati,
Da živimo svi u slozi
K'o kad rodi ista mati.




DJEDE MRAZE

Dragi Djede Mraze
od tebe svi nešto traže
da im doneseš ono i ovo
dogodine traže sve ponovo.
Zato te ja tražiti neću
da mi nešto doneseš
htio bi tu praznu vreću
kada poklone istreseš.
U tu vreću bi potrpao
one što pokradoše pare,
još bi ti pride dao
sve naše političare.
Povezi ih nekuda daleko
da se nikada ne vrate,
nedaj da pobjegne neko,
pripazi dobro Mraze brate.
I dok su ti sanke prazne
povedi i mangupe razne,
neka te vuku umjesto robova,
a nama svima sretna Godina. Nova.


JA SAM PJESMA U PJESMI

Znam da nisam od onih
koji mogu dostići pjesnička nebesa.
Znam, samo znam …
da taj čin stvaranja, čini mi radost
koja sije, pjeva, misli usađuje,
ljubi, voli, oplakuje i miluje,
sebe drugima i druge sebi daruje.
Traganjima nove tragove otkriva;
briše, kori, uzvisuje,
danima i noćima sebe poklanja
ispunjenim zbiljama,
ne dovršenim dječjim maštanjima,
i snovima mnogih sanjanja.
Ako je vodi darovan izvor,
Bogu zahvalna, a jesi
meni je darovana njena kap
na nekoj izvorskoj česmi,
jedan od malenih pjesnika
na izvoru stihova ja sam pjesma u pjesmi.



ШТО САМ? КО САМ?

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
живео сам успут, ко да сањам,
као многи други људи на тој земљи.

И тебе сад љубим по навици, дете,
зато што сам многе љубио, болећив,
зато успут, ко што палим цигарете,
говорим и шапћем заљубљене речи.

"Увек" и "љубљена" и "упамтит ћу",
а у души вазда иста пустош зрачи;
ако дирнеш страст у човекову бићу,
истину, без сумње, никад нећеш наћи.

Зато моја душа не зна што је језа
одбијених жеља, несхваћене туге.
Ти си, моја гипка, лаконога бреза,
створена и за ме и за многе друге.

Али, ако тражећ неку сродну душу.
везан против жеље, утонем у сети,
никад нећу да те љубомором гушим,
никад нећу тебе грдити ни клети.

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
и волим те успут, ко да сањам,
као многе друге на тој земљи.


DOLAZAK U SELO

Kô pijan mornar vijuga cesta
između zelenih brda i dolova,
pozdrav ti šalju pijetlova kresta
i rika pitomih, dokonih volova. Nogu pred nogu, pa preko polja,
posred šarenog, cvjetnog bespuća
i kroz ograde od trošnog kolja,
a na sred doline – đedova kuća. Dok sa kapije skidamo žice,
Garo zalaje i rosu stresa,
a đedu osmijeh ozari lice
dok pali pušku put nebesa. Baki kô baki, zadrhti glas
dok blagosilja i grli redom,
staračkim rukama stavlja pred nas
priganice i zdjelu s medom.


DUŠA PIŠE

Ne ne piše ruka
Ona je samo radnik misli
I tako vrijedna piše bez nekih muka
O tihom moru
Sinjem galebu
O plavom nebu
Zvjezdi što sjaji na nebeskom svodu
Mojoj duši što mi pomaže da sanjam
Stihove stvaram
U tom moru, u kojemu nikad vjere nema
U nebu kad se nevera sprema
I zvjezdi što sija
U svemu smo ti i ja
Mi dvoje dva svijeta
Hridi bole rebra kad ih more bez prestanka tuče
Nebo boli tuga kad luna ne može zemlju obasjati
Noći zagrli tama
Tako i nas boli noć
Boli hladan vjetar što nam miluje obraze tople
Bole uspomene
Bole ruke
Što su tapšale po leđima
U naručju držale posljednji zagrljaj
A u mislima bile prazne
U ruci pero a u mislima ti i ja
Ne nije ruka more sanjala
Ni zvjezdu ni more ni hrid
Sanjao i maštao sam ja
Kroz stihove te provlačio
Često se sad pitam
Da li sam ti išta značio
Ipak smo mi dva različita svijeta
Na dva suprotna kolosjeka
Ja tebe u stihovima krio
Uvijek ti vjeran bio
Suton se gubi u sivilu neba
A meni tako malo treba
Moja draga i poslušna S.


POKLANJAM TI VEČERAŠNJU PONOĆ

Poklanjam ti večerašnju ponoć
i onu staru nedovršenu pjesmu Poklanjam ti jata jesenjih ptica koja odlaze
i zlate se tek u zoru Poklanjam ti svoje ulice i kišu koja ih moči
Uzmi sve što imam samo me pusti da ti pričam o Suncu o Prostranstvima o Slobodi


ČOVEČINA

Krupan, jaki, djed moj bio
A ramena kao vrata,
Što zamisli napravio,
K’o da ima sto zanata.
Vojvodinu izgrađiv’o,
Pa dok nisu ime znali
Banaćani tamo neki
Čovečinom njega zvali.
Mirko mu je bilo ime,
Poštovan je svuda bio,
Sa mojom je babom Stevkom
Troje djece izrodio.
Al dođoše jednog dana,
Mračni ljudi, crne duše,
Ostvarili svoj su naum
Da pobiju i poruše.
Ne upoznah dedu mojeg
Ni bakino toplo krilo,
Nikad ne čuh tople reči
O unuče moje milo…
Ponosan sam na nadimak
Što su djedu ljudi dali,
Čovečina on je bio,
Po tom su ga poznavali.


DODIR…

Počivam dodirom na tvojoj koži
Onim, što svjetove spaja
U bezbroj krijesnica ljubav ga množi
Maštom ti putuje, do beskraja...
Sklopila si oči, sad željom gledaš
Sva tvoja lutanja u nju su stala
Povratka nema, kad se konačno predaš
Bježanje bilo je sve što si znala
Ćutim taj strah na vrhu dlana
Nemire, dvojbe, razočaranja
Praznini si oteta, i meni dana
Znaj da sam pjesnik koji te sanja
Dodirom skladam svjetove nove
Utkat ću uzdah, toplinu noći
Snagom života, tvoja želja me zove
Napokon, zajedno, k njoj ćemo poći



DRAGI MOJ

Mnogi misle prežalila sam te...
jer se glasno i počesto smijem,
jer zapjevam pjesme naše
i zaigram kad muziku čujem...
Duša mi je puna ljubavi za tebe,
zato i mogu da se veselim,
da radujem se svakom danu
koji me još od tebe dijeli.
Volio si kad se smijem...
i nisi mi dao tužna biti,
volio si kad se veselim
kad sa tobom sreću dijelim.
O tome, ja nikom i ne pričam...
zašto da znaju moja osjećanja,
zašto sreću da dijelim s drugima
kad je ona meni darovana...
Sve moje brige, sreću i tuge...
ispričam ti u pjesmama mojim,
znam da ćeš ih zagrliti
ko' ja tebe daljinama ovim.


DUNJO MOJA

Dunjo, dunjo mirisna
Još te sanjam na ormaru,
Dječjim okom iza sna
I sad gledam sliku staru.
Kao nekad još si tu,
Osjećam ja miris taj
I u grud'ma onu sjetu
Što me vraća u zavičaj.
Mirišeš ti dunjo žuta,
Taj je miris još u meni
Udahnuh ga mnogo puta
Još onako malo sneni.
Ej mirisna dunjo moja
Da mi te je opet brati
I da tvoja žuta boja
Mladost može da mi vrati.























Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 12:37




DOĐI MI DOĐI

Noćas bi da gledam
tvoje oči blage,
noćas bi da mazim
tvoje ruke drage,
noćas bi ti rosu
sa usana pio
i samo sa tobom
ja bih sretan bio.
Dođi mi dođi
moj dragi biseru,
dođi mi dođi
čekam te na izvoru
Noćas bi da slušam
tvoje nježne riječi,
noćas bi ja htio
sve što tugu liječi,
noćas tebe draga
želim milovati
noćas hoću tebi
svoju ljubav dati
Dođi mi dođi
moj dragi biseru
dođi mi dođi
čekam te na izvoru.
Noćas bi ti dao
svoje usne žedne,
noćas bi da ljubim
tvoje usne medne,
noćas želim tebi
svoje srce dati
i za uvijek tebe
svojom srećom zvati.
Zato mi dođi,
moj dragi biseru,
dođi mi dođi
čekam te na izvoru
dođi mi dođi...



DRUŽE...Slava ti !

Imao sam dragog druga
Iz mladosti moje rane,
On je znao što je tuga,
Imao je teške dane.
K’o siroče odrastao
Umrla mu majka mlada,
Nije nježnost upoznao,
Kraj maćehe samo strada.
Spavao je tako mali
I po zimi pod sjenikom,
Nikog ne bi da ga žali,
Nedostaja’ nije nikom.
Bilo mi ga uvijek žao,
Trpio je svoje boli,
Bez majke je život zao,
Samo ona zna da voli.
Postao je momak pravi
Imitator dobar bio.
Svakog znao da zabavi,
Talentom bi zadivio.
U životu ni kasnije,
Ne imade puno sreće,
Shvatio je već ranije,
Da mu sreća doći neće.
Danas vrtim uspomene
Krenuše mi za njim suze,
Bi najbolji drug za mene,
Ali Bog ga k sebi uze.
APRILILI
Kada nekog zafrkneš
Zna se koji je dan,
Taj je dan
Osmijehom nasmijan.
Kada nekog prevariš
A to obično ne radiš
Niko ti zamjeriti neće
Ako koji štos iz sebe izvadiš. Ako zezaš sve po redu
I osjećaš se sretno,
Niko ti zamjeriti neće
Ako na Aprilili nasmijavaš sve kompletno!



DALJINA KUJA OLINJALA

U ludilu ljubavi i bola.
U požaru samoće što peče.
Život mi teče.
Dozivam Isusa. I ko zna koga.
Dozivam Boga.
Da mi te daju. Ali uzalud.
Slijepa od kanjona.
Od dolina i vrhunaca.
Daljina ko olinjala kuja,
odvaja te od mene.
I onaj most na Ljuboviđi ,
umjesto da mi je drag,
izgleda mi kao vrag.
Ko neka utvara smrti.
I sve mi se vrti pred očima.
Čini mi se da si daleko
stotinama svjetlosnih godina.
Evo ponovo dozivam nebo.
Dozivam sveće. I koga bi još trebo
dozivati ,tebe ili njih ?
Ili ludilo svoje i bol u ovaj strpati stih.
A ljubav gorku moju ko vatra što peče
baciti u Ljuboviđu da je tebi nosi.



DRAGIM DAMAMA
UMJESTO ČESTITKE

Danas kad dođeš s’ posla
sa karanfilom u ruci,
odmori pet minuta,
i nešto staro navuci.
Zasuči hitro rukave
jer gladna družina čeka,
vjetar ti donosi pjesmu
kroz prozor izdaleka...
K'o zvijezde želje ti gasnu, dok oni bleje u ekran sa prvim sumrakom tonu,
i bodre Barselonu. Romantika je mrtva, ranama davno podlegla čeka te gomila veša, i tvoja vrela pegla...



U LJUBAV DA VJERUJEM?

Kada ljubiš ne pitaš se
zašto, niti tražiš ljubav
jednaku da ti se vrati,
iako silno želiš da se
to dogodi, jer patiš, a
patnja ta je slatka,
ljubavlju začinjena
i misliš da je čežnja
to samo, ne sluteći da
ljubav bi mogla biti i
neuzvraćena, sve dok
vrijeme ne ugasi i
posljednju iskru nade.
Tad okus promašaja
gorki prati te u tuzi,
a vrijeme teče dalje,
ne mareći za osjećaje
tvoje, koje na kraju briše,
kao da se dogodilo ništa
nije. I sve teže i teže
poslije ljubiš, i sve manje
i manje vjeruješ da
ljubav postoji, te napuštaš
ovaj svijet razočaran.


ZAPAMTI DJEČAČE!

Još dječak si samo,
jer ne prepoznaješ
sjaj u očima žene
zaljubljene, zrele.
Strast te obuzima i
to za tebe ljubav je.
Strast prolazi, zapamti,
jer samo zaljubljenost je.
Ne sanjaj žene, jer one
trebaju muškarce zrele.
Za tebe djevojčice su, koje
istražuju još ljubav što je.



BESKRAJNO PLAVO

I daljina blizine plavetnila
koja u duši tvojoj spava,
sklopljenim mojim očima
san naš evo opet sanjam,
oreolom plavim ukrašeni
detalj svaki je opet tu,
divni moj plavi andjelu.
Ponovo zagrljeni šetamo
s pogledom prikovanim prostorom
gdje samo plavetnilo mora
oslikava osjecanja moja,
plavo kud god se okreneš,
čak i za rukom mojom
najljepše kad posegneš.
Svi naši udisaji zraka, tu su
u moru što se talasa,
onom našem moru što nam priča
tajne svoje vjekovima skrivene
nama eto sapuće reči rečene, plavetnilom ljubavi probudjene
izbiše pjeneći se iz dubine.
Bistrina tvoga pogleda
okupana aurom plavetnila
neba što nas toplinom miluje,
suncem nasim ugrijane
vraćene su sa oštrinom bola,
čeznjom, željom čvrstog zagrljaja
ljubavi naše iz duše što isijava.
Jutrom kad se budimo
okupani plavetnilom gnijezda
gdje svi detalji su prelijepi, plavi
pospanu dok te ljubim
u plavetnilu uživam, i šutim
a kad oblak plavi napokon prsne
skrivaš se, mila, u ove ruke čvrste.
Kakav je ovo san
plavetnilom našim okupan,
svaki put sa smiješkom se budim
od sreće jednostavno ludim,
kada voliš do neba plavog kraja,
a pošto plavo nebo nema kraja
volim te, ljubavi moja,
do beskraja.


LJUBITI DRUGAČIJE

Možda on neće razumjeti zašto ona
ne može dugo biti u njegovoj blizini.
Možda on neće shvatiti zašto ona
ne može dugo slušati njegov glas.
Možda mu neće biti jasno zašto
ne može zauvijek postojati njihovo
prijateljstvo, niti da ona neće moći
biti uz njega, kada je bude trebao.
Jer ...
Neizdrživo boli biti uz njega
i voljeti ga neizmjerno, a nikada
mu ne otkriti svoje osjećaje.
Neizdrživo boli slušati njegov
glas, koji u njoj budi čežnju i strast.
Neizdrživo je, boli biti mu samo
prijateljica, dok želi ga silno kao
svog odabranog i jedinog muškarca.
Neizdrživo je i boli biti uz njega zauvijek
ljubeći ga drugačije, nego on nju.


JAHAČI ZMAJEVA

Zar ostale su samo lobanje
zmajeva, kao sjećanje nekima
na slavno doba, kad Zemljom
koračali su uz njih junaci,
koji mogli su letjeti sljubljeni
visinama, među oblacima?
Da li postoji još i to sjećanje
među ljudima na ovoj planeti
na doba pravih vrijednosti i bajki,
koje ljude čine ljudima, a zmajeve
njihovom dušom plamenom?
Jahači zmajeva, probudite se
svi i pogledajte svoju, ljudsku
vrstu, svoj rod na koljenima, u
suzama i krvi, u neizmjernoj patnji.
Zazviždite snažno, dozovite svoje
zmajeve i ponovo uzletite da se
vrati ono vrijeme hrabrosti i bajki.



BISERI IZ OKA

Kao sjaj dragulja
nebeskih kiša
potopom
Noina vremena ubrane,
u isparavanju vječnosti
prolaskom anđela
ispod duge nastale,
okretom sna u snu
probuđene,
teku sušnom pustinjom
do oaze bezvremene ljubavi;
te su suze u plamenu vatre
neugasle žeđi
oltarom beskraja utkane.
Oprosti. Presušile su
gledajući u daljinu
mirisnog jutra,
čekajući
mnogo puta
ono
neizvjesno sutra.
A onda kad misao sazrije
i saznaš
zašto ih više nema,
tad nezaustavljivo tebi hrle
nanizane
u kolajnu zaborava.



MIRIS RUŽE

Ne, ti nisi prolazna prašina
Trag sjećanja koje vjetar raznese
U tebi je strast, avantura, divljina
Miris ruže, što ga život donese
Ne, za tebe kraj ne postoji
Nit' vrijeme, nit' zaborav sudbine
Nek' te zapišu za vječnost stihovi moji
Na stranice beskraja, nježne i fine
Da, ljubavlju stvaraš svemir za dvoje
Što zauvijek međ' zvijezdama blista
Voljena, gledam bogove kroz oči tvoje
Kad nestane sve, ti ostat ćeš ista
Da, jedino ljubav bez granica traje
I ne može nestati, jer srca je pišu
Zato se život ljudima daje
Miris ruže, da ga zajedno dišu



AKO ME UBERU

Ako me uberu i život prekinu
neću moći kapi rosne sačuvati,
nečije suze u travi će ostati
nečiji osmijeh okameniti.
Ako me pod suncem uberu
ostat“ ću slijep za vaše oči,
za tih nekoliko dana života
rob vaših htijenja i zamišljene ljepote.
Ako mi pod mjesečinom san prekinu
nikad više sanjati neću,
svako jutro latica otpalih pun stolnjak bijeli
I put zacrtan će biti, otpad zaboravljenih sjećanja.
Ali……ali ako se ljepoti mojoj divite
jutrom me pozdravite,
svijet oko sebe u bojama gledajte
jer opet ću cvasti
za vas,
za sebe i tebe…….


AKO ME VREME OSTAVI

Ako me ostavi između dve molitve
Dva koraka ili dvije reči..
Ako me vreme ostavi prije nego ti stegnen reć'
Želim da znaš..
Da te volin
I onda kad mi more slano
Takne oko.
Da te volin i kada padnen
I kada poletim.
Ostanen ponekad bez reči
Da opišem koliko je stalo
U ovo srce malo..
I svakim danon je veći
Put kojim me vidiš ka sreći.
Ako me vreme ostavi
Pred vratima našeg sna
Pa tiho zaspim, znaj..
Kucat ću na srce tvoje
Da zagrliš srce moje.
I nikad mi neće biti žao
Šta sam tvoj..
Ako me ostavi vreme
Ljubavi nije kraj.



JAVI SE

Javi se javi. na kavu me pozovi
u mali kafić u našem kraju
tamo gdje smo se davno ... davno
prije pedeset ljeta slučajno sreli
slučajno upoznali ...

bio sam faca svima drag i mio
djevojcice za mnom ludovale
telefon mi zvonio cijeli dan
zvale me curice mojoj mami dosadjivale ...

uljudno bi ona govorila :
Mirko nije doma upravo je izišao
vraća se kasno itd... itd ...
i sada nakon pedeset ljeta
sto nas u našem ,,Cobeksu.. čeka
mi zaneseni u duši jos mladi
kao onoga davnog ... davnoga ljeta ...


KAD NOĆ PONESE SNOVE

Kad noć ponese snove moje
kroz pustinjske oaze
i dočara svjetlost zore
za sve nove dane ...
osluškujem
vjetar svira
najljepše sonate
trepere zvijezde
stihovi se množe
noc broji otkucaje ...
za trenutak poželim
da zaigram
da me vodis
da sam dijete
da si žena
da si opet zaljubljena
koja tvoju ljubav treba ...
kroz noc kad vjetar
svira najljepše sonate pa
ponese snove moje
i dočara svjetlost zore ..



BEZ ZABORAVA

Ne zaboravi rasplesti svilu
Što je snivala na krilima,
Obojiti dugu svitanjima,
Pružiti ruku jutru
I zagrliti novi dan.
Ne zaboravi disati zrak
Što ispod neba plovi,
U susret mirnoj luci
Podigni jarbol ljubavi.
Ne zaboravi..
Dani idu i proći će..
Svile će uvijek biti
Samo ti znaš
Želiš li snivati.
I sobom ponijeti barem dio sna
Koračati dovoljno glasno
Da nade ostanu među budnima.
Jer san i nada se ljube
Posebno za hrabre ljude..
Sve ostalo niko ne zna
Što znači budan pričati sa snovima.
Ne zaboravi
I zaboravljeni san nakon buđenja
Ima svoje mjesto
Tamo gdje ne zalazi svako često.


GOLUBICE

Kad se vratiš iz dućana
I kupiš sve potrebne stvari
Za prstohvat sreće znaš šta ti treba
Samo jedan poljubac, golubice moja
Ne možemo sami jedno bez drugoga
Ne ljuti se previše, to ti licu šteti
Previše mrštenja nije dobro nikome dalo
Nisi preplaćena na probleme pretjerane
Samo lezi pored mene i uživaj
Ako ništa drugo, imamo se
Kad zagrmi na nebu i zasija Sunce
Jedno srce kuca u dva tijela, moja golubice



JEDINA

Ostavio sam je
u mirisno proljetno jutro
okupano nevinom rosom.
Uspavanu.
U sobi tamnih zidova.
u sobi naše ljubavi , uzdaha.
Napuštenu, samu.
Ženu sa srcem djeteta .
S očima rajskog plavetnila .
Svake noći u san
ona mi dolazi.
Ta žena
s glasom mekim, podatnim.
Doziva .
Doziva me.
I bježim s čašom u sutone
jer prelijepa sjećanja
ostala su uz nju u postelji,
a ja ostah sam s tugom i bolom.
U budućnosti nedostižnoj
ostah zarobljen snovima neostvarenim.
Skupo plaćam cijenu
tog posljednjeg zagrljaja ,
zadnjih djelova pozdrava našeg.
Al ponosnom srcu
dozvoliti ne smijem
poželjeti je tijelom iznova .
Tek duša mi zatreperi,
kao i njezina,
izdana.
Sa suzama u očima
svake noći pijem
u domu svome
bez glasova.
Vjerujući ,
čekajući
u neki drugi život,
neki novi let ka zvijezdama.


BOJA NJENOG OSMEHA

Po boji njenog osmeha , znao sam da je plakala…
U samo par njenih reči, mogao sam pronaći
Čitav spektar emocija , čitao sam je, skoro nepogrešivo…
Uvek je bila negde tu… U mislima… U uzdahu…
Na korak od mene,a opet daleka…
Nikada je nisam dotakao,ali mi je dušu dodirivala…
Nikada ničega među nama nije bilo…
Mi nismo imali nešto…. Ali smo imali… Nas…



CRVENA MJESEČINA

Noćas se cijedi sa mjesečine krvavih brazda trag
Oduvijek znam mila da sam ti bio samo drag
Neka i mjesec osjeti kako je kada ti u duši grmi
posmrtnog vapaja kraj ti si meni bila i još si draga znaj
Ma, neka sve ode do vraga volio sam te i volim
od početka do paklenog praga
Neka rane peku mjesecu neka se zacrveni sjaj
bila si i ostala samo jedna jedina a nakon tebe kraj
Navikao sam na svu bol svijeta ništa me više ne plaši
u vrtlogu plesa sa mnom su svi užasi mračnih nebesa
Samo ipak jednog se bojim znaj
Kada padne sjekira bogova da ispod njene oštrice,
ne naslutim tvoje prekrasno lice



ČEKANJE - 3

kao osušeni neven zalazak sunca
kao posljednji list povjetarac
kao izgubljeno dijete majku
kao žena prstenovana ljubavlju
a nikada nisam bio tvoj
tako
tako sam te čekao


KAD SE OD ŽELJE UMORI

Njih dvoje su se dugo gledali
išli putevima da bi se sretali,
i što su se više sretali
i čekali,
sve više su se i željeli
za susret u dvoje
živjeli,
a i to se jednog dana
dogodi,
on skupi snagu i oslobodi se,
pridje njoj,
toliko željenoj,
a njoj glas od sreće zadrhta
kad reče "da"
na upit njegov
"da li bi s njim kafu popila".
Uz kafu se o svemu pričalo
pitanje istoka i zapada se riješilo
dotakli su svaki problem na planeti,
samo ne onaj što u srcu im je bio
niti ono što bilo im je na pameti.
Razidjoše se, uz zagrljaj,
susret se ne dogodi novi
ugasiše se sve nade i vatre,
umriješe silni snovi,
dugo ćekanje želju u zgarište
pretvori.


KRALJICO SRCA

Istoga trena kad smo se sreli
U srcu smo vijenac sreće spleli.
U pogledima svojim okupanim rosom
Zgazili vrijeme nogom bosom.
I ne treba puno čeznji da shvati
Da i svaka travka i mjesec pati
Kad nam tijela nisu tako blizu
Svaki impuls srca osjeti krizu.
Kroz poljanu života istkane slike
Noćne kradice koriste prilike.
Mjesec srebreni umiljat kao lane
Zoru bijelu čeka da osvane.
Da se srce usamljeno sa tobom sastane!



POČETKOM PROLJEĆA

Početkom proljeća
sunce izviri iznad snijega
kada proljeće počne
vjesnici proljeća rastu u dolini i na vrhu brijega.
Visibaba, šafran i jaglac
najavljuju to doba,
tada dođe i vrijeme
da se ljubav proba.
Razne pčele oprašuju biljke
iz cvijeta na cvijet
u proljeće sve zaživi
i vidi se kako je život lijep.
U proljeće i sva flora zazeleni
razne biljke krase okoliš
kojeg jako volim
i koji je tako drag meni.
I razne životinje
iz zimskog sna se bude
od uspavanog mede
pa do majmuna koji se proljeću čude.
Zbog svega toga
proljeće u srcu nosim
i molim Boga
da se i sa ovim ponosim.


OPROST

Zašto mi daješ oprost
prijatelju
Nisam ga tražio
Oprost podrazumijeva krivnju
zar ne?
I dvije ceste
a meni je dana
samo jedna sićušna staza
i ništa više od toga
Govoriš mi da nisi sudac
Pobogu, pa zašto mi onda nudiš oprost
Samo mi priđi i zagrli me
bez svake daljnje riječi
I molim te
nemoj me uvjeravati da je oprost od Njega
Tvoj Bog ne prašta, on me voli.


MOJA USAMLJENOST

U mojoj samoći ...
Raznobojnih jesenjih boja
Ona je postala granica.
Tražim joj ime pamćeno.
U mojoj samoći skeniranjem neba.
Oh, oh, oh!
Gdje klasificirani!
Konačno, oduzeti vrijeme.
koje raste iz tuge. "
No, bilo bi lijepo
Još se nadam.
Dakle, primamljiva plava jutra.
treba vjerovati da se zadržavaju na,
lijepa lica! Barem u snovima
On se udružio sa slike.
Gledajući unatrag, cijeli sjaj.
Zavodljivo lijepa


KAKVA SAM JA TO MAJKA

Kakva sam ja to majka kad nisam umrla za tobom?
Život je često od smrti teži
Sve u toj zagonetki leži.
Vječno ćeš biti u srcu mom
Dok pustoši odzvanja naš dom
A tvoje milo nasmijano lice
Čuva me od ludila, mraka, tmice
Tvoje vedre oči plave
Ne daju da me tmuše poplave,
Da me ne odnesu razorni orkani.
I mada su tužni, teški svi moji dani
Čuvaš me, usnulog, od očaja, beznađa
Dok u mrtvu luku ne uplovi moja lađa.
Dio si moje duše, moje milo,
Zato upravi prema meni svoje kormilo
Da opet nađemo jedno do drugog put
Da se priljubiš uz moj topli skut
I da zajedno snivamo vječni san
Svejedno je li zora, noć ili dan.
Samo zbog tvojih očiju ja još gledam svijet
Jer ti si iz moje bašte najljepši mirisni cvijet.



RASTANAK

Praznina
mi se razjapila po duši ,
a tišina rascvala u
mirisu ruža i božura.
Bližio se rastanak.
Zaškiljio sam izazovno
u to spareno nebo
predajući mu se gladno
zadnji put.
Al i ono
sebično mi se
zakloni
širokim lišćem stoljetne loze.
Bližio se rastanak.
S dahom svježine
doleti mi povjetarac
nošen solju
dalekih morskih uvala.
Nostalgija me vuče
u vrijeme bezuvjetne, nevine
ljubavi dječje.
U igre na stepenicama
što vode na sprat ,
u lijenu širinu plavetnila neba,
u bjelinu nepreglednu.
Bliži mi se rastanak.
Vrijeme mi je poći
u nestajanje na cesti.


OSJEĆAM

Osjećam
U srcu si mi
Dušom mi šetaš
Nemire stvaraš
Venama tečeš
Ko vatra pečeš
Usne bride
Od želje za tobom
U ušima šušti
U glavi zuji
Želja mi je
Da se sakrijem
U tvojoj kosi
I da te milujem ......



KAP SAVRŠENSTVA

Kapnula je kap savršenstva
u ove godine naše,
i prošlost koja se vuče
skrivena u sjenkama
u borama podnu očiju,
od smijeha nastale
i tuge neke
lebde čuvane i sjetne.
Ruke snažne kao staklo nježne
na usnama so i lavanda,
nekad čujem valova šum u riječima što pletu
mreža puna školjki miris mora vuče……
uvijek spreman za put s tobom
u očima ti čitam onaj sjaj
spremna si povesti me u naš mali raj.
Satima sjedim u uvali maloj
u tišini misli, uživam dok sunce se penje, boje mijenja
mjesečeva mijena drugačije gleda,
a pogled tvoj po meni šeće
čujem ti osmijeh u čaši vina……
užitak što nam kap savršenstva
kapnula i ostala
u ove godine naše, ljepotom postala.


PO BOJI NJENOG OSMEHA


Po boji njenog osmeha , znao sam da je plakala…
U samo par njenih reči, mogao sam pronaći
čitav spektar emocija …
Čitao sam je…
Skoro nepogrešivo…
Uvek je bila negde tu…
U mislima…
U uzdahu…
Na korak od mene, a opet daleka…
Nikada je nisam dotakao, ali mi je dušu dodirivala…
Nikada ničega među nama nije bilo…
Mi nismo imali nešto….
Ali smo imali…
Nas…


NA TEMELJU


Dodirnut ću te
korenom ljubavnog izdanka
verujem tvoje srce osvojiti
u pesnika ćeš se
mojim stihovima zaljubiti
jutrom kad se budiš
osmehu ćeš se tražiti
zar ima većeg bogastva
nego pozitivnom energijom se
pred licima ljubitelja poezije
svojom lepotom pojaviti
na temelju svoje pesme postojati


MORE SMIRUJE

More smiruje
moj nemir
plavetnilo se
ogleda u njemu
svoj odraz mi šalje i
daruje valove blage ...
kupa me nježno , nježno
poput majke
prepustim se moru
sav se predam njemu
i nemir moj nestane
u jednome trenu
osmijeh mi daje
poljupce šalje
širi ruke svoje
u dubine me zove ...
ja i more
vodit ćemo ljubav
sve do zore ...
sve do zore
vodit ćemo ljubav
ja i more ...



TAJ OTKUCAJ ŠAPUTANJA

Dok sam ti šaptao na uvo, kako volim da uživam
dok te češkam po kosi, svojim opojnim prstima da
razdelim sve tvoje misli u svaku vlas tvoje kose.
Bradavicama si takla postelju našu rascvetanu
ko ruže, iako su latice već iole navlažene bile
od sudaranja naših pokreta ruku, taj talas što
preko malog stomaka tvog prodje do samog izvorišta
zrelih uronuća.
Još dok si svlačila plavu majicu svoju sa beline
tvojih grudi, te jagode blještavih ukusa,
nikad nisam oklevao što sam uronio u tvoje
užarene strasti, ne bojim se pomaknuti zarad tebe
sve one planine što mi te kriju, a kamoli jezikom
raskrčiti svu onu šumu, sto sa tvojih ledja u vidu
pora zakrče vrelu put tvoju.
Merim te lakoćom prostirkom ove večeri, a prilaziš
mi sve blize još s usana, ko sitne kiše iz tvog
dahtanja, a još sležeš rukama svoje zagrljaje a gipko
telo tvoje pod zamorom zvezda medju njima stoje.
Dlanovima si zračila ka mojim butinama, nastala si
svojim vremenom očekujući da te ugledam pod svetlom
iz naše sobe, i zato prihvati moje vreme što berićetnim
skokom vremena raskošno stoji.
Milošću moga srca, ponudjenoj stvarnosti namerno dodaj
svoje dodire, neprimetno ka meni sklizni, kroz molitvu
svoga prisustva, obliži te usne, dok brada se još crveni,
taj otkucaj, to nama treba.
Prinosim ti čari tvojih prstiju, okupaj i zagrli naša žedna
tela, navuci svu moju tamu što u ovoj noći sa tobom leži i
ne plaši se mojih očiju što u ovoj tami pokazuju ti pute,
tamo gde treba da ideš kuda te moja duša vodi.


NEUSPEŠNO BUĐENJE

Ne znadoh da tako teško je, radost dozvati,
silom oraspoložiti umrtvljena čula tugom ugušena,
dok bez glasa jaukom posežem za mirisom juga,
kako samo misao luta, priziva toplotu vjetra,
miris dana proljetnoga, omamljujućeg da me vodi,
tebe da osjetim, blizinu da doživim, tako svježu,

onog s kim sam očaran, tugu otjeranu
u njenom prisustvu što ne postoji, auru mira što širiš,
toliko želim da ti se približim,
uzaludno se nadajući tuga da će nestati,
jer radost niko silom ne napravi
besciljno je, čula umrtvljena
tugom preplavljena, ne uspjedoh da probudim!



LABUD S MASKOM

Ne daj da te uprljaju zvijeri
Moj bijeli labude iz duše
Nebeskom suzom zlobu isperi
Ne daj da te u blato sruše
One ne vide tvoju ljepotu
Onu svjetlost što sija iznutra
Gracioznost koju daješ životu
I čarobnim činiš svako novo sutra
Znam, iza maske se kriješ
Neuhvatljiva, hladna, daleka
Jedino sa mnom skinut je smiješ
Tu, gdje te luka od ljubavi čeka
Zar ne znaš kako ne vide damu
Za njih si samo ukusni komad mesa
Na kraju te odbace i ostave samu
Nakon jednog, beznačajnog plesa
A ja plovim niz tvoju bjelinu
Čuvam dragulje koje na licu nosiš
Ne priznajem tu tvoju daljinu
I ne dam da divljenje prosiš
Moj bijeli labude vedrine
Ne bježi u prljave močvare straha
Čuj note srca, iskrene, fine
Vrati se domu, tu nema kraha


MOJA TE LJUBAV ČUVA U SNU

Često se sklonim u svoje snove
tu čuvam razlog za iskren smijeh.
Dok kiša kaplje po umornom danu
gdje si mi ti srećo daleka.
Sklopljene oči lijepo te vide
a neka toplina prostruji tijelom.
Noć mi se vuče ko usamljen putnik
hoću li ikad zagrlit tebe.
Dok dlanovi gore od mojih želja
pošaljem misli kraj tebe leći
Ti ih prigrli i zaspi mirno
moja te ljubav čuva u snu Otvori taj kofer sa mojom tugom
nek pjesma života preuzme riječ.
Samo ti možeš stišat oluju
koja mi ne da vidjeti sunce. .





















































Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 13:38


ZALJUBLJENI, SREĆNI, NASMIJANI

Sve si moje ispunila snove
Svoju si mi ljubav poklonila
Srcu mome radost si donela
Duši spokoj i bezbrižan san.
Ja bez tebe dalje nebih znao
Ti si moja sigurnost i snaga
Tvoja ljubav meni krila daje
Da od sreće poletim k'o ptica.
Od tvog glasa ja zadrhtim ceo
Tvoj mi pogled svu ljepotu daje
Sad smo jedno dušo ti i ja.
Ljubav nam je srca ispunila
Svaki dan je suncem obasjan
Zaljubljeni, srećni, nasmijani
Ljepotom je ispunjen nam dan.


SRCE JE ZNALO

Kada sam te izgubio prvi put
Nije mi se s tobom dalo
Čekao me široki autoput
O sudbini nisam mislio ni malo
Kada sam te izgubio drugi put
U samoći, boljelo je, vrijeme je stalo
Smijao mi se mjesec, dalek i žut
Bože, volio sam te tako premalo
Kada sam te izgubio treći put
Nebo je u ponor pakla palo
Nisi se vratila, bio sam ljut
Bože, imao sam te tako premalo
Kada sam te izgubio zadnji put
Tvoje mi je dijete jedini dah kralo
Stajao sam na kiši, satjeran u kut
Moglo je biti tvoje, budalo
Sada te gubim svaki put
Kad' s druge strane začujem strani halo
Bio sam ponosan, frajer i krut
Bože, bila si prava, srce je to znalo




SLIKA BEZ TONA


Svako jutro je ustajala prije njega, spremala jutarnju kafu i topli doručak.
Ugađala mu je kako je najbolje znala,
Pazila da je sve u redu, da blistaju i on i kuća.
Sačekivala bi ga na vratima sa pitanjem, jesi li umoran?

Presvuci se i odmori, pa da ručamo.
Malo su razgovarali, on bi sjeo u fotelju
Uključio TV, prelistao novine.
Ona se družila sa svojim ručnim radovima i pisanjem romana.

Govorio joj je da su to gluposti i gubljenje vremena.
Zavladala je monotonija. sve su manje pričali.
Govorio je da je umoran, da nemaju o čemu razgovarati.
Nije se mogla osloniti na njega a kamoli požaliti na nešto.

Šta ti fali odbrusio bi. imaš sve, živiš k'o kraljica dok ja rintam za oboje.
Nekada je bila zaposlena, imala prijateljice, družile se.
Nije tebi potrebno da radiš, rekao joj je jednog dana.
Hoću da je kuća čista i ručak na vrijeme. tako je i bilo. ostala je sama.

Njega je viđala kasno popodne ali bez tona.
Često je odlazio na "službena putovanja"
I to petkom izjutra, vračao ponedjeljkom uveće.
Nije ništa posumnjala, vjerovala mu je.

Pitati nije smjela, jer to su njegova posla
Drsko bi odgovorio.
Jednom se službeni put produžio na utorak, srijedu, četvrtak.
U petak je zabrinuta pozvala njegovu firmu.

Da, tu je, odgovorio joj je glas sa druge strane
I prebacio vezu njenom mužu
K'o ti je dozvolio da me zoveš, rekao je ljutito.
Kući više nije dolazio.

Živio je sa koleginicom sa posla sa kojom je
Odlazio na službena putovanja.
Ostala je sama, samoća kao i ranije samo još teža.
Dobila je poziv za rastavu.
.
Njega tamo nije bilo, došao je njegov advokat.
Gospođo, obratio joj se, vaš muž vam ostavlja
Kuću i svaki mjesec će vam slati određeni iznos.
Ostala je zbunjena, potpisala papire i izašla iz zgrade suda

U duši je osjećala mir, obuzela je neka sreća.
Teret šutnje i negiranja pao joj je sa pleća.
Uhvatila je sebe kako pjevuši ne obazirući se
Na prolaznike. .



EJ LIVADO...

Ej livado nekošena
Trag na tebi ostao je
Kad je draga isprošena
I rekla mi: gotovo je.
Došla mi je tada reći
Za drugoga da je daju.
Nisu suze stale teći
Kad mi reče za udaju.
Plakali smo zagrljeni
I smišljali što i kuda,
Nisu htjeli dati njeni
Za bećara da se uda.
Nisu htjeli za bećara
Da udaju ćerku svoju,
Još rekoše, bećar vara,
Može imat’ bilo koju.
Pogrešku su napravili
Nije mogla da ga voli,
Nikad nisu sretni bili
Jer za mnom je srce boli.
Pričali su neki ljudi
Da odlazi na livadu,
Htjela sebi da presudi
Al’ još uvijek gaji nadu.
EJ JABLANI
Ej jablani ponositi
Što stremite u visinu,
Na vama se vrana ptica
Zagledala u daljinu.
Pogledava svud okolo,
Sve do sinjeg mora,
Preko reka i livada
I Sandžačkih onih gora.
E’ da su mi njena krila,
Da se vinem u visinu
Da pogledom sa Jabučna
Pomilujem djedovinu. Kad bi mog’o poletjeti,
Kao i ti ptico vrana, Letio bi rodnom grudom,
Neumorno svakog dana.



ROĐEN SAM OPET….

Miriše proljeće na tvojim usnama od čuda
Poći ću s tobom na putovanje....bilo kuda
Uzmi me, jedino na tvojim usnama postojim
Odvedi me u postelju od cvijeća, više se ne bojim
Lomili su me vjetrovi, tukle ledene kiše
Obećao sam sebi, voljeti neću....nikada više
Izgradit ću kule oko svjetla što u meni je zgaslo
Još samo iskra ostala je, oko kuće trnje je izraslo
Sam, poput duha što divljim stazama luta
Još samo odsjaj prošlosti što čeka kraj puta
Molio sam anđele neka me negdje drugdje odnesu
Izgubljen isplakao dušu, prokleo sudbinu u bijesu
Znaš li kako si spasila život, jedino ti, potpuno sama
Donijela svježe jutro i sunce, kad već se spustila tama
Miriše proljeće u slapu te tvoje nestvarne kose
Rođen sam opet, smiju se zvijezde, k meni te nose


POGREB

Dok mi suzama natapaju kaput
izražavaju mi sućut.
Dok se jecaji čuju sve česće
izjavljuju mi saučešće.
Dok mi pružaju ruku i odlaze za svojim poslom
promrmljaju:"Basum sagosum."
Vijenci, buketi i sanduk
idu na završni put.
Dok suze lebde u zraku,
predaju moju majku
u zagrljaj mrklome mraku
spuštaju je u raku.
I dok zemlja o sanduk udara
svaki udar k'o da srce para.
Svaki udar od kovčega taj
kao potvrda da je stvarno kraj.
Mojoj majci Vidni 24.05.2017.


EJ ŽIVOTE...

Ej živote daj uspori
ne protiči kao rijeka,
sve ispireš i odnosiš
osta sjena od čovjeka.
Mladi dani brzo prođu
i tjelesna sva ljepota,
svi nekako poružnimo
kada nam se bliži stota.
Dok smo mladi ne mislimo,
svoje zdravlje ne čuvamo,
kada malo ostarimo
počinjemo da kukamo.
Svi pokrenu svoju priču,
o nekakvim bolestima,
boli ovdje, boli ondje
a najčešće u kostima.
A život je jedan samo
mi prekasno to shvatimo
i onda bi opet htjeli
mladost svoju da vratimo.
I opet bi bilo tako
pametniji ne bi bili
sto života da imamo
isto bi ih potrošili.


BIZARNA USPOMENA

Bizarno je vidjeti u rano jutro bisere,
one teške, pune prašine
u otvorenoj kutijici bake Vidne Bizarno je stati pored ogledala igrajući se njima,
utrljavajući nečist s njih u svoju kožu Znaš dobro, ujaka Sava više nema
i baka je mrtva i čitavo 19 stoljeće i cijela epoha

Što hoćeš tom niskom pokazati?
Prizvati drage!? Pokrenuti slike!?
Odmotati djetinjstvo!?
Ili je to samo nekadašnja opsjednutost
vlastitom ličnošću
Onom što gura tebe da se pitaš
što bizarno ostaviti tvojima
u novom bizarnom vijeku



NEVINOST I GREH

Reci mi ovo i ako nije tako
Da sebe tebi oprostim
Ti moj
Moj...
Zašto tuguješ daleka draga
Gugutko moja nežna
Budna i sama u noći
Zašto plačeš u pesmama
I misliš da si zaboravljena
Nevinosti moja pred Bogom
I grehu moj pred ljudima
Ljubavnice
Ljubavi
Misli moja prva i poslednja
Sa mnom si i kad nisam sam
Skrivena
U mojim pustim grudima
Tajno žareća
Među mojim užarenim bedrima
U noći
Ne znaš
Kako uzdrhtim žudan
Kad ti se mirisa kože i duše setim
I osetim te
U svakom srku vazduha koji dišem
U nesanicama
Udišem te
Iz kapi znoja koji me oblije
Kapatko bele jutarnje rose
U zoru
Kad kaneš iz mene na ženu uz koju živim
Ružo moja zgažena
Ispražnjen i poražen tad
Slušam probuđene ptice
I čujem
Gugutka peva i plače negde u magli
To ti daleka moja osetiš i znaš da si izdana
Plačeš i za mene
Ovu mušku suzu
Koju krijem od svih
Kao ljubav i tebe što krijem
Čak i od sebe
Reci mi sve ovo i ako je tako
Da tebe sebi oprostim
Ti tuđi
Tuđi…


EJ GAVRANE

Ej gavrane crna ptico,
zašto grakćeš prije zore,
Dolaziš li iz mog kraja,
Vidje li mi moje dvore.
Ostavih ja davno tamo
Svoje stare roditelje,
Je li znadeš kako žive,
Da li mogu iz postelje.
Progovori gavran ptica,
pušta glasa kreštavoga,
Daj obiđi staru majku
I grob oca pokojnoga.
Umro ti je otac stari,
Tvoje ime dozivao,
Da mu dođeš iz daljine
Nije jadan dočekao.
Poruku je zadnju im’o
Da obiđeš staru majku
Eto zato grakćem sada,
Ovog jutra na uranku.


DOLAZAK

Slušajući tihu pjesmu
koju vjetar na krilima
proljeća nosi, sanjajući
o trenutku kad ponosno ću
s tobom, u beskraju neba biti
dok čekam misao moju
grubi nož u začetku sječe,
ne dajući ni krila da raširi,
krila pauna šarenih boja,
snagu volje moje upotrebljavam,
kontrolu da sačuvam
ali ipak u tome ne uspijevam,
ovaj strah mi to ne dozvoljava
i moju želju, što me vratima raja vodi,
ustavlja pred svršen čin,
sunce daleko je dok i sama znaš
na tebe da mislim, svoju propalu dušu
da dajem samo tebi i mojoj tuzi,
možda doći ce kraj
kad mi dodje posljednji otkucaj.


PONEKAD JE NAJBOLJE ĆUTATI

Ponekad je najbolja tišina
Za uši, srce i snove,
Prepustiti se vremenu
Da kroz dušu lahor ćarlija
Dok pučinom brodovi
ka nepoznatom plove...
Ponekad je najbolje ćutati,
Bez reči ispratiti na počinak
Usnule zvezde,
Bez cilja stazom života lutati
Posmatrati obrise još jednog dana,
Ispratiti sećanja
Koja pod talogom
prašine i zaborava blede.
Ponekad je najbolje ćutati,
Slediti srce, namere i želje,
Tajne u usnuloj školjci sačuvati
Dok se uzdah sete otima
Iz utrobe vlažne zemlje...
Ponekad najviše prija tišina
Šum ptičijih krila
koje svojim gnezdima užurbano lete,
šapat cveća okupano mirisima
dok pauk spretno svoju mrežu plete.
Ponekad je najbolje ići dalje
Bez pitanja, odgovora i glasa,
Slediti oganj strasti, ljubav
Dok se čežnja gubi
U šumoru talasa...
Ponekad je najbolja tišina
Za uši, srce i snove,
Prepustiti se vremenu
Da kroz dušu lahor ćarlija
Dok pučinom brodovi
ka nepoznatom izazovu plove...


EH TA LJUBAV...

Kad nas ljubav raspameti
ne mislimo kako treba,
živimo u oblacima
kao da smo djeca neba.
Sve se čini da nam lako
tad prepreka za nas nema,
samo važno da volimo
i nikakva druga tema.
Važno nam je skupa biti,
da smo jedno drugom blizu,
tek kad ljubav malo splasne
osjetimo bračnu krizu.
Odjednom se stvori sumnja
u što smo se zaklinjali,
a problemi nam pokažu
na ispitu da l' smo pali.
Mnogi stanu na tom putu
i bez snage i bez volje,
neće ništa učiniti
da oboma bude bolje.
Rastanu se na brzinu
mada svako potom pati,
da su grešku napravili
tek ponekad neko shvati.
IZGUBLJENO U VREMENU
Sve je samo u snovima,
Nema više mog ognjišta,
Nema vatre a ni dima,
Ne ostade više ništa.
Nema kotla garavoga,
U kojem se jelo sprema,
Ni ognjišta prašnjavoga
Ni veriga više nema. Starih naćvi i lopara
Već odavno nema više,
Nestala i peka stara
Ni pogača ne miriše. Vremena se promenila
I došla su neka luda,
Nisu kao što su bila
Narod nesta ko zna kuda.



(NE)MILOSRDNA TAČKA

Nemilosrdna moja
Ti koja nosiš moje početno i završno ime
Nosim te pod stopalima
Sraslu sa mojom hodajućom senkom
Držiš me (se)
Na niti drugog kraja vremena
U klopci dana pozajmljenih od tebe
I strah me je od onog što ti imam platiti
Zelenašice
Dala si mi disanje koje nisam tražio i uzećeš ga
U redu
Tapije na telo su tvoje
I ne jadikujem mnogo za tom oblapornom zverčicom
(nikada nisam bio hedonista)
I ne žalim za lakim ukusom vina ili jagoda na nepcetu
Ni teškim opijanjima (do obamrlosti) orgazmima
Ali
U danu u kom ćeš se otkinuti od mojih umornih tabana
I mene otkinuti od moje senke
Naplatićeš mi disanje stostruko
I uzeti sve što sam srcem sticao i stihovima plaćao
Bojim se strašnog bola u duši ( ako ne umire sa telom)
Za vidom i sluhom koji ćeš ugasiti a pamtiće
Zelene i plave svetlosne impresije trava i voda
I sunčev sjaj njegovih očiju
I muziku reči
Početnih tonova njegove ljubavi
Smrti moja ako te ima
Pre nego što izrekneš:"Pođimo sada, vreme je"
Izreci zabranu pamćenju
Učini
Da je zaboravim i pođem lako
Lako kao kiše kap ili iščupna travka
Jer neće me boleti život koji ostavljam
Ako na kraju ne ponesem teret sećanje na početak
I nju
Koja je mome svetu dala boju i ton poeme
(Ne)milosrdna moja molim te
Učini mi da umrem pre nego što umre nada
I izdahne u tački
Koju ljubav stavlja na mene
I ja na poeziju



VRANEŠKA DOLINA

Preživjela Turke
preživjela Švabe
preživlje i Tita
al sve joj je džabe
Ne spališe Turci,
nit' srušiše Švabe
ali je potopiše
sad ove barabe
Vjekove je duge
i tirane razne
hrabro izdržala
ne bojeć' se kazne
I sluge je božje
stavljaju na muke,
probudi se rode
k nebu digni ruke.
Sada tužno gledam
ikone u vodi,
moj narode ovo
nikuda ne vodi.
Zatiru se tragovi
našeg postojanja,
sačuvati ne znamo
niti stara zdanja.
Progledajmo ljudi
i pustimo glasa,
kakvi li nas vode
nama nema spasa...


SRETAN SAM SLATKA

Sretan sam slatko iza riječi,
i to sam, baš znaš biti postignut.
Volim te, neopisivo,
Želim provesti svoj život s tobom
I premda nisu svi snovi ostvareni,
Voljet ću te dok ne umrem,
Sjetimo se sretnih trenutaka,
Zahvalan sam živ !!



GOST

Podarih ti zavežljaj sunca
kao ideal pravde na jednom mostu
sa kojeg su snovi pobjegli u pjenušave valove,
a ja, šta sam osim ljubavi imao da dam gostu
na čijim hladnim rukama ne počiva svijet.
Kroz tvoje oči, još na putu tebi,
grlim sav svijet svojim rukama
i pored sunca ti darujem i sazvježđa
Velikih i malih kola maštanja
i tamnih stihova izvrnutih rukama.
Sanjam baš svakoga dana
kako putujem tu u tvoje naručje
gdje sam jednom pronašao svoj dom,
gdje nema anđeosog obličja
i krila njegovih na tijelu tvom.
Snovi su varka i traju slobodni
od života i vremena i nude mi
da mi otkriju mene u meni,
kao jednom davno, kad probudiše mi,
jednom davno....martovske snove o tebi.


IGRE

Uistinu i očice najlonki draže čula
i prebačene preko ogledala guraju strast
i kad nehajno ih zaboraviš pod jorganom
i kad kao slučajno su pod jastukom
ili na noćnom stoliću upijaju pjenu Venere
One šušte na vjetru,
škripe na podu,
klize s nogu
zaustavljaju na rukama
na očima
povez ili lisice
zavisi
ko vodi igru


GOLUBICA

Kraj prozora danas moga
Proletjela bijela ptica,
Traži sebi druga svoga,
Bijela ptica golubica.
Kružila je bijela ptica,
Pola grada obletala,
Al' ne nađe svoga princa
Kojemu bi ljubav dala.
Umori se u traženju,
Ovi gradski svi su sivi
A ona bi mladoženju
Kojemu će da se divi.
Hoće ona perje belo
I da ima belih ptića
Da je belo jato celo
Lepih malih golubića.
Otišla je tražit' dalje
Još na selu belih ima,
Otud ona pozdrav šalje
Ljudima golubarima.


LJUBOVIĐO....

Ljuboviđo vodo kada te pogledam
tu bistrinu k'o suza iz oka,
ja ne mogu da te se nagledam,
negdje plitka a negdje duboka.
Odrasto sam u tvojoj blizini
igrao se uz šumarke tvoje,
sada živim tamo u nizini
a uz tebe stalno misli moje.
Volio bih da se tebi vratim
i da opet bude kao prije,
zašto život ovde da proarčim
uz tebe je ljepše i milije.
Sada živim samo od sjećanja
maštajući da se vratim tebi,
život mi se sveo na nadanja
tebe više ostavio ne bi. Počeo bi živjeti iz nova
želeo bi' novo gnijezdo sviti,
ostvariti moj život iz snova
i uz tebe dane provoditi.




GLAS

Ponovljene riječi. puta bezbroj.
Beskraj glasa tvog, glasa glasnog
što neumorno, uporno, dosadno i preglasno
ponavlja mi iste riječi – ma, sve ono što neću da čujem,
tišinu od koje se uzrujam
i zbog koje noću ne mogu da zaspim.

Radije ćuti! glas ...
Ponovljene riječi, tvoje, ne bih mogao
još jednom
UZALUD čuti, jer ne znače kraj,
jer ne znače oprosti
jer ne želim oprosti
želim da glas tvoj ne čujem više,
nikada više, da postane tiše želim
i to da osjetim, ne želim te čuti.
To ne bi bile one riječi
što čujem ih kad sjetim te se, tek tako,
u pauzi za kafu,
u maglovito jutro ili kad, kao na dlanu, ugledam svoj grad.
Riječi
što tek sada ih shvatam
što tek sada su jasne,
beskorisnost lutanja po njima me zabavlja,
ne brini – ništa više od toga.
Pamtim te tek na tren ...
nekoliko tvojih osmijeha i pokoju tvoju riječ.


LJUBIČICE

Ljubičice one plave
nekada bi ja nabrao
i onako mirišljave
u lavor ih namakao.
A u jutro kad ustanem
sa tom vodom umivao,
sav bi onda kad udahnem
ljubičicom mirisao.
Nježni miris širio se
bolji od parfema
jer mirisa to se znade
od prirodnog boljeg nema.
Ostade mi za sjećanja
jedna lepa uspomena
a tog cvjetnog umivanja
već odavno više nema...


HOĆU I ŽELIM

Hoću, hoću i želim
stalno da te gledam,
neću da te dijelim
i nikome te ne dam.
Hoću te pored sebe,
života svoga ostatak,
eto, ne mogu bez tebe,
otkrivam ti podatak.
Što te toliko želim,
to više i nije tajna,
samo se tebi veselim
moja čežnjo beskrajna.
Hoću da lijepe snove
sve pretočim u javu,
na javi snivati nove
imajuć' sreću pravu.


HVALA TI ŽIVOTE

I opet mi se jutros
oći ovlažiše
toplim mi suzama
lice umiše
očarane ljepotom
tek probudjenog dana-
I opet se kao dijete
obradovah vedrini
i suncu,
žutoj jagorčevini,
tek ponekom mladu listu
tišini proljetnog jutra
i opet mi je duša puna,
tog sjaja i ljepote,
probudjenih nada
i ludih sanjanja,
pa u praznoj sobi naglas
viknuh
hvala ti živote,
što sve tvoje čari još duboko
mogu upijati ja.
i u sebi ih nositi kao
najljepši skupoceni dar.,
kojim ću se kititi
i od zala štititi.



JEDNOM ĆE VALJDA

jednom će valjda svanuti zora
pored mora s leptirom na dlanu
cvrkutom u pozadini i horizontom u daljini..
i ne mora biti more
može biti lokva
potok ili rijeka
može samo biti mirno mjesto
što umornog putnika čeka
da napuni bocu vodom
da prilegne pod svodom
dok sanja raj
a jedna je minuta beskraj
jer kad se sanja
vremenska je zona sve tanja i tanja
svanut će zora
počet ko iskra sred obzora
rumeni kolobar porođaja
umorna zora
s morem i bez mora
samo ja i zora
do obzora.....


KOŠMAR

I dok jure ambulantna kola
A sirena jezivo zavija,
Telo mi se savija od bola
Čitav život u trenu odvija.
Sve mi leti pred očima mojim,
Pa me malo uhvatila trta.
Živi mi se i smrti se bojim,
Nije vreme da se sve podcrta.
Sad već gledam umornog grobara,
Kako baca na me zadnji grumen.
Pored groba plače majka stara
A pop stari čita zadnji spomen.
Razbistri se glava u tom trenu
I buncanju naglo dođe kraj,
Sa čuđenjem vrtim glavu snenu,
Ipak nisam stigao u Raj.
Živ sam ost’o sve je sanak samo,
Nisu bili odbrojani sati.
Možda bilo tamo il’ ovamo,
Al’ kazaljka životna se klati.



HVALA TI OČE !!!

Pamtim dobro oca svoga,
Sa alatom dok barata
Praveć’ nešto drvenoga,
Bio majstor od zanata.
Kad za gredu teše drvo
Priprema je bila važna,
Označi ga špagom prvo
Zatim dođu pleća snažna.
Bradvu uzme s obe ruke
Pa zasjeca pored špage
Zatim ravna s dosta muke
Udarajuć’ iz sve snage.
A tek taru napraviti
Od šlipera starih pružnih,
Oblanjati, upasati...
Mirisa su bili ružnih.
Mnogo tara napravio,
Sve bez struje, samo ručno,
Mnogo bi se namučio
Radio bi vrlo stručno.
Kupovale vrijedne žene
Što su nekad puno tkale.,
Sad ostale uspomene
Što se nikad ne prežale.


IZVOR VODA

Da je meni sa izvora
Napiti se vode ‘ladne
Ova gradska puna klora
Na želudac teško padne.
Kad zalegnem kraj izvora
Ispijajuć’vodu lednu,
To me liječi od umora
I napaja dušu žednu
Nema većeg uživanja
Neg’ s izvora vodu piti
I još potom umivanja
Kad se treba osvježiti.

Žao mi je što propada
A mogla bi barem sada
Svim žednima da se
Tako pitka bistra voda doda



JA U BOGA GAJIM NADU

JA U BOGA GAJIM NEKU NADU
DA ĆU DOĆI TOMAŠEVU GRADU,
DA OBIĐEM PRIJATELJE SVOJE
I POGLEDAM J A B U Č I N O MOJE.

TO JE MESTO VELIKOGA SOJA
GDE JE BILO NARODNIH HEROJA,
PO NJIMA JE I DOBILO IME
VRANEŠANI DA SE NJIMA DIVE.

TU I SADA ŽIVE ONI TIĆI
POZNATOGA BRATSTVA RAKOVIĆI,
SVA BUDUĆA NJINA POKOLENJA
NEKA PAMTE NJIHOVA IMENA.

NEKA PAMTE SVE NJIHOVE PRETKE
I NEK SVAKO SA NJIMA SE DIVI,
NASLEDNIKE ONI SU PODIGLI
BLAGO TOME KO DOVIJEK ŽIVI.

HOĆE LI JEDNOM SVANUTI ZORA


Jednom će valjda
svanuti zora
pored mora
s leptirom na dlanu
cvrkutom u pozadini
i horizontom u daljini..
i ne mora biti more
može biti lokva
potok ili rijeka
može samo biti mirno mjesto
što umornog putnika čeka
da napuni bocu vodom
da prilegne pod svodom
dok sanja raj
a jedna je minuta beskraj
jer kad se sanja
vremenska je zona sve tanja i tanja
svanut će zora
počet ko iskra sred obzora
rumeni kolobar porođaja
umorna zora
s morem i bez mora
samo ja i zora


JUTRO

Kiša li to il` tvoje suze, kvase mi lice?
Pčela li to il` tvoje usne, otvaraju latice
mojih pupoljaka, tek propupjelih?
Vjetar li to il` tvoji prsti, mrse mi kosu?

Trava li to il` tvoje ruke, miluju mi tijelo
i nogu bosu, jutrom kroz rosu?
Zora li to il` tvoje tijelo
budi me jutrom, lijenu i snenu?
Sunce li to ili tvoj osmijeh,
grije mi postelju, i pali u meni želju



JOŠ U SRCU

Još u srcu ljubavi mi ima
mogao bi ponovo ljubiti,
ne može me ni ljeto ni zima
u namjeri toj zaustaviti.
Ja ne brojim proljeća i ljeta
koliko ih na leđima nosim
za ljubav mi to ništa ne smeta,
godinama još ću da prkosim.
Godine sam prestao da brojim
i onako ne vrede mi ništa
važno mi je samo da postojim,
nisam vino da gledam godišta.
Važno mi je da je srce mlado
zaigrano i puno nemira,
lepu ženu još bi sada rado
tu stavio da ga kontrolira.
Nisu važne godine i dani
dok god srce voli i uzdiše,
ej živote daj malo zastani,
neka ljubav godine izbriše.


KAD ODEŠ...

Kako li je kratak put
od svjetla do tame,
baš takav je i život
kad glava klone na rame.
Sve ti je dobro, živ si
ali odjednom te nema
i ništa ostati neće,
tek neka uspomena.
Neko će na to reći,
pa kako? još mlad je bio,
eto šta ti je život.
Od čega se razbolio?
Za koji dan neko će:
E kako se onaj zvao?
zaboravih mu ime
a baš mi ga žao.
U zaborav padneš
kao da nisi ni bio,
sjete te se najbliži
i ko te je baš volio.


KAD SE PROBUDIM

Kad se probudim
Nestat će tuga I dosada
Samo će znati
Radost
Slobodu igrati
Zivotu
Dan kada se probudim
U miru sa sobom
Samo će znati
Ljubavne pjesme
Pjevati
Oblakom sijevati
Sloboda
Koja nije živjela
Prodisati
Oči otvoriti
Jutru
Oživjelom snu
Pokloniti
Sunce
Zakoračiti u nepoznato


KAD ŽENA PROCVJETA

Proljeće je sve se budi
Čak i ljudi
Sve cvjeta opojni miris
vrtom se širi
Pospano jutro budi
Ali ništa lijepše nema na ovom svijetu
Nego kad ženu nađeš u cvijetu
Pupoljak kad raširi latice svoje
I doziva ime tvoje
Otvori ti svoje grudi
Kroz prozore pusti snove
I čežnju da uđu u dušu
U neke sate zatvori škure
Napoji te sokovima života
Od slatkog nektra se opiješ
Slast ti pamet pomuti
Nit znaš što si jeo nit pio
Samo da si sretan bio
U stomaku ti leptirić zatitra
U očima ti osta lijepota cvijeta
U ustima ukus slatkog nektra
Tad saznaš kakva je žena
U proljeće kad procveta


KADA DOĐU STARI DANI

U vremena neka stara
Bilo pjesme i drugara,
Sad pritisle svakog muke,
Jedva s nekim stisak ruke.
Kada sretnem nekog druga,
Svaki kuka, bolest, tuga..
Samo kažu čućemo se
A ja njima, vidimo se.
Viđamo se na sprovodu
Kad drugari neki “odu”
Eto tu se susretamo,
Zadnju počast da odamo.
Od druženja iz mladosti
Nema ništa u starosti,
Tek sjećanje na te dane,
Barem nešto da ostane.


JA SAM MALI PESNIK

s onom trodnevnom bradom
i požutjelim prstima
cigarete svoj trag ostavljaju
kao što ostavlja vrijeme na našim licima

možda zato i bradu puštam
da se sve ne vidi ili samo iz lijenosti
a kažu da se takva i ženama sviđa
baš ta trodnevna

ne jednodnevna I dvodnevna
već trodnevna
kao trodnevna kiša
na koju se navikneš
pa ti zasmeta kada prestane
ja sam M.R. .


JAZAVAC

Jazavca sam danas
Vidio na putu
Nije mog’o pobjeći
Nečijem autu.
Šetao je jazo
Svoju zadnju rutu,
Bez pomisli da će
Skončati na putu.
Kroz misli mi prođe
Dok ga gledam tako
Da l’ je im’o mlade?
Sad im nije lako.
Sirotani mali
Ostali bez majke,
Niko ih ne hrani
Niti čita bajke.
Izgubljen je život
Možda mor’o nije,
Oprezan bi vozač
Ipak zakočio prije.



DUŠOM POGLEDAJ

Oči tvoje pamtim,
od priča naših ..
Stvarnost sudbinom
opravdavam ,
Tako je dok maštam..
Sebe potvrđujem iznova
a u snovima Tebe tražim,
dušom, usnama i tijelom.
Nestvarno, a trebam te..
Zato, dušom pogledaj
i dodirni me maštom..
Srcem zagrli
i udahni me stvarno ..
Nasmiješi se,
i opet zaplači sretna.
Prestani iluziju osuđivati,
duši pakostit..
Sudbinu upoznaj,
zbog nas dušom pogledaj..


IMPULS ŽIVOTA

U rastojanju dvije tačke
Mozda ti budem nedostajao
Impuls zivota
Kada me raspline
I biće moje krhko potopi sjeta.
Nijesi ti ono sto me muči
List na grani zna da će pasti
Pogažen ili ne,
U stabljici život nosi...
Kišne kapi tope obraze predano
Utkana godina crta osmijehe
Pitam se, da li tamo negdje osjećas?
Moj impuls što kuca kroz tvoje srce.
Dodji, probudi me!



MOŽDA NA JEDNOM HORIZONTU

Možda jednom na osunčanom horizontu
Sretnemo se onako sasvim bezazleno
Podižući pogled u plavetnilo neba
Otuđeni dugim vjekovima čekanja.
I uspijemo preći utkane zlatne mostove
Koji nose i premošćuju naše razlike
Sakupljajući usput sočne plodove prošlosti
Jednom ubrane i zaleđene željom.
Možda neki daleki vjetar lutajući svijetom
Dođe do nas i obuče nas u lutanje
Da onako skriveni se pritajimo u tami.


NIJE GJ….. NEGO Đ .......

Ne GJ nego Đ
samo Đ kao Đurđice
ili đon cipela
pomalo sam tvrd kao đon
ne mirišem na đurđice

samo bi mi još to trebalo
da mirišem na neki ženski cvijet
dosta je da sam pjesnik
s trodnevnom bradom

razbitim srcem
na prvom ledu je palo
okliznulo se I razbilo
rasipalo koje kuda - ps

još uvijek plaćam najam
u tvome sokaku metaforama
i dišem ti za vratom kada pišeš op.
postoji jedna pjesma

u kojoj živi neki đetić
podstanar koji najamninu plaća
metaforama nekoj Pešterkoj Zvjezdi
možda je Ćojbaša u pitanju

za priču nije bitno - bitno je da je
prelijepa žena koju malo tko razumije
šalju je do Korita jer kažu tamo pripada

(male šovinističke poruke) ili se samo plaše
muškarci se lako uplaše
ako žena pamet ima
ili je svoju ljepotu suncu ukrala




JOŠ SVIJETLO POSTOJI

Trebam te noćas kao vodu
Da spereš demone straha
Dok drugi dođu i odu
Jedino me ti ostaviš bez daha
Zaprljali su izvor u meni
Napili se vina gorčine
Dođi, iz smrti život pokreni
Neka se duša k nebu vine
Ovdje se loše lošim diči
Ovdje su mase isprazne sjene
Lutaju u nečijoj tuđoj priči
Lako se s puta čovjeka skrene
Trebam te, voljena, otok spasa
Dok me oluje kišama tuku
Zovem te nijemim krikom bez glasa
Neka te vodi u sigurnu luku
Tamo još uvijek ljubavi ima
Tamo još svjetlo postoji
Svaki se prognanik realnosti prima
Dok pod čistim zvijezdama stoji
Čekam te tu, čekam slobodu
Da spere demone straha
Dok drugi dođu i odu
Jedino me ti otimaš od kraha


LJUBAV - 1

Sjaj tvojih očiju
ne žari moje obraze
i tvoja izbivanja već dugo
ne bole
znam
ni moja ruka
ne grli nježno
kao prije
ljubav je izgubila boju
i napustila
naš dom
a samo smo zastali
na tren




LEPOTA TVOJIH ČEKANJA


Našminkana sudbina, lepotom je krasila,
otisci radosti kroz mekane dodire kiša
lepo je to, što na obroncima tvojih grudi
osetih sutonov oblak kako drema.
A taj dah tvojih usana što na vrhu moga
jezika obleće, i ti zagrljaji poput galebova
na tvoj struk sleće, iako smo se vezali tajnom
golicas i dalje svojim glasom, još se oseća
ta melodija tvojih pogleda što na mome telu
razlije se.
Započela si strahom naglašavati plamenoj strasti,
ipak su tvoja polja uronjena u moje dlanove i ta
radost što bešumnim hodom dolazi, raduješ se mojim
uzdahom zagrljaja, da tvrdim bradavicama ostavljaš
na meni tu žedj što kroz usne svoje kidaš tek načete
oguljene jagode, koje još vrište za razuzdanosti tvojoj.
Kretala si se vrlo pažljivo uz stepenice naših susreta,
ta koža glatka, tako opojno mirna, radosno si raspršila
tišinu medju zvezde naše, uranjajući u budne večeri,
podsetiš me kako su se godine nadovezale same na sebe
pa vatrenim snopom naših usana razvezale te trenutke
što ka nama idu, razliti se znaju, ali ćute.
Prepuštamo se naletima hemije i tih dodira što ka nama
idu, uvek si srećna što te pronadjem u tom prašnjavom
kutku tvojih misli, jer uvek izranjaš sa osmehom kada me
pročitaš, a znaju se zvezde nasmešiti tvom strpljivom čekanju,
da ujedno zaboraviš da sam ti ukrao vreme u tom vrtlogu tvome
gde tvoje godine zadjoše.
Iako si se nastanila medju mojim koracima, baš u toj senci
naših koraka, tvoje ime neznatno osluškuje početak našeg vremena.
Uporno istrajavam da u bujnosti svilene tvoje kose potražim
onu čeznju što s prvim noćenjem kraj tebe, tvoje nežno drhtanje
pokrijem, ali ta ravnica tvoga neba ne odustaje da se rasteže.
Dali si ikada bila toliko uz mene, kao što imam oblik svoje ljubavi
za tobom izlivene, ili si još sa tim vremenom, shvatila da je vreme
samo oskudno u samoći, a nežnost zvezda, u stvari, taj oblik
moje ljubavi sažet na milion rasutih komadića što leži nagnuto
na tvojim grudima, već iole okrenuto ka mojim pogledima.




JORGOVANE


E moj plavi jorgovane
lepo te je mirisati,
kad raširiš svoje grane
s dragom ću te udisati.
Kad kraj tebe prolazimo,
ne trgamo tvoje grane,
mirisu se tvom divimo
što ga širiš na sve strane.
Ne volim kad vidim ljude
tvoje grane da trgaju,
ne bi htio da naude
žao mi te, neka znaju.
Volim tebe jorgovane,
a kad vidim tvoju braću
i njihove cvjetne grane
pomirisat' i njih ja ću.
Veselim se kad procvjetaš,
u mirisu ja uživam,
nikad nikom ti ne smetaš,
a svi te vole ja to znam.
Jedva čekam sad proljeće
da ti gledam cvjetne grane,
da mirišem tvoje cveće,
moj mirisni jorgovane.


MISLI UMORNOG SANJARA

Gdje odlaze misli umornih sanjara?
Umiru li u jezeru umornih kapaka?
Hodaju li stazama, nemira i čežnji?
Il' utihnu kraj izvora nebeskih bedara. Gdje odlazi mašta, kad je duša prazna?
Zaiskri li zvijezda, u snu bar na tren?
Il' plamen je njegov u beskraju tuge
Sa ponorom u bezdan stvarno izgubljen. Gdje nestaju koraci, onih lakih nota?
Kad umoran sanjar, zaspi od života.
Zapleše li zvijezda, u snu bar na tren?
Il' je korak mrtvog stiha
Vječno usamljen. Gdje odlazi stih, razbacan u dim?
Možda je u čaši vina ispijen sa njim.
Ili sanjar treba tugu
Da mu stih oživi zora. Umoran od slova, post'o mu je mora,


LJUBI NE DANGUBI

Što mi vredi doživjeti stotu
kad ne ljubih i dane i noći,
što propustih u svome životu
prežaliti nikad neću moći
Prisjećam se sad nekih imena
ne htjedoh im svoju ljubav dati,
pomišlj'o sam, pogrešna je žena,
neću da me neki loš glas prati.
Ja ne dadoh da mi srce slomi
možda neka manje lijepa žena,
tako sada zalud žalim, što mi
prohujaše najljepša vremena.
Što sad vrijedi još dugo živjeti
kad za ljubav nije moći više,
srce će mi i dalje željeti,
barem tako u pjesmama pišem.


KAŽI ZBOGOM

Nosim te kao rasčupani pramen kose,
Kroz livade i putiće lake noge bose.
Sunčana me strana ljubavi naše
Sve jače steže i skitnje me plaše.
U danima vedrine i bez imalo straha,
Znajući da smo dio zvijezdanog praha.
Putnici bez briga i vremena trošnog
Sve sam što imaš u kovčegu proso
Nosim te kao majka dijete
Kad joj strahovi mali prijete.
U zebnju te ludosti obavijam
Da me ne pročitaš - savijam.
Od kuda ta snaga dolazi??
Kaži zbogom jer sve brzo prolazi!!



KUĆO MOJA STARA

Tu gdje Sunce svoje zrake
kroz ogradu dočarava,
doći ču ti kroz sokake
kućo moja mila stara...
Doći ću ti kućo stara
u odaje mile tvoje
još tu dunja sa ormara
mirise ti pušta svoje.
Suzne su mi oči kućo
dok te gledam tako samu,
ne laje ni stari Žućo
niti vidim svoju mamu.
Niko mene tu ne čeka
sa osmjehom kao nekad,
da l' će tako dovijeka
biti pusto kao sad.
Vratiću se kućo stara,
čežnja vuče iz tuđine,
nema zlata niti para
vrijednijeg od djedovine.


KUĆA OD PRUĆA

Na kraju sela trošna je kuća
Slamnatim krovom pokrivena,
Zidovi joj od blata i pruća
A ispred nje stara je žena.
Sama tu živi, nema joj druge,
Tu ona više nema nikoga,
Oči su njene prepune tuge,
Zaboravljena od svakog svoga.
Svi se rasuli nekud po svetu
Tražeći sebi bolje sutra,
A baka pređe osamdesetu
Za njih se moleći, svakog jutra.
Teško je baki u staroj kući,
Sve je dotrajalo i propada
A baka sve češće, jaučući
Na vrata virka, djeci se nada.
Htjela bi još sve svoje vidjeti
Prije nego na počinak pođe.
Možda će je nekad razumjeti,
Kada i njima starost dođe.



LJEPOTICA SA DUŠOM

Pogledom me gleda snenim
Dok joj sviram lake note,
U licu se zacrvenim
Gledajući te ljepote.
Lijepa li je, o moj Bože,
Nema nešto da joj fali,
Sto kipara da se slože
Takvu ne bi isklesali.
A tek dušu kakvu ima
Da joj nema nigdje para,
Usporedba s anđelima
i te kako odgovara.
Niti pjesnik ne bi stari,
Znao dobro opisati
I za sve te njene čari
Prave riječi odabrati.
Gledajući tu ljepotu,
Što li joj je Bogom dana,
Sviram nekad krivu notu
Zbog osmjeha sa usana.


LJUBIM SAMOĆU

Kada te poželim
Vrijeme zastane
Na bol i sreću se dijelim
I pjesma nastane
Kao ti, nijedna druga
Dok svemir traje
Nedostižna duga
Ljubav kiše i sunca joj daje
Kada te sanjam
I umirem i živim
Oltaru samoće se klanjam
I slavim te i krivim
Kao ti, nijedna druga
Dok jesam, dok me ima
Bogova čežnje sluga
Vruće ljeto i ledena zima
Kada te hoću
Ništa drugo ne postoji
Ljubim samoću
U njoj su tragovi tvoji



IZMEĐU DVA SVIJETA

Nošen obalama,
lebdeci putanjama
tvoga glasa
nošen tajnom,
ispjevanom tugom
prošlosti zvukove što zove,
umrle u davnini aveti snene
lebde pokraj mene.
Providnim dušama,
blijedim rukama
prazninom što kliže
ne dodiruju me,
bezopasne i lagane
prolaze polako
iz svog vremena
ispričavsi mi priču,
rasterećenje, odletjevši
obećavajućem svjetlu.
Balast njihov
meni ostavljajući,
izgrebavši mi dušu ranjavu,
nastavljam da plovim
zvukovima glasa
u beskraj što me vodi,
ostavljajući me
izmedju tih svjetova
umrlog da me nosi
težina tudjeg bola,
prepolovljenog preko pola.
Dosta zar ga nije bilo
dok sam živio,
pa zar ni mrtav
priliku nemam da ga zbacim,
nekom i ja da se obratim,
režeći od ljutine
sudbine moje opišem tokove,
života moga
sve padove, sve skokove.



KUĆO MOJA

Kućo moja zarastaš u travu
Al' te nikad ne dam zaboravu,
Jer si kućo moja djedovina,
Prenošena sa oca na sina.
Ostala si sada pusta tamo,
Na slikama još te gledam samo.
Ne mogu ti često kućo doći,
Obić' ću te kada li ću moći.
Potrebno je tebe popraviti,
Nasljedniku opet ostaviti,
U tebi se mrelo i rađalo
I u tebi slave proslavljalo.
Zato kućo izdrži još malo,
Da ti dođem jako mi je stalo,
Da u tebi još malo poživim,
Zavičaju svome da se divim


KUĆO STARA

Tužna li si kućo stara,
a vesela nekad bila,
zbog tebe se srce para,
kućo moja rodna, mila.
Napuštena stojiš, sama,
umorna i dotrajala,
u tebi je teška tama
a nekad si sva sijala.
Nikog nemaš da se brine,
da zakrpi tvoje rane,
da otjera strašne tmine,
da ti opet Sunce grane.
Suzne su mi oči sada,
iznemoglu dok te gledam,
žao mi te što nastrada,
zaboravu tebe ne dam.
Doći ću ti u pohode,
kućo stara, kućo mila,
kad popravim što se dade
bit' ćeš ljepša neg' si bila.




KRASOTICA

Zbog prekrasne žene
nesretan sam sada,
dok o njoj razmišljam
trese mi se brada.
Jecaji se nižu,
kao na rafalu,
eh, kako zavoljeh
krasoticu malu.
Satrven od bola,
kao starac hodam,
dođe mi da vragu
svoju dušu prodam.
Da odavde odem
u bilo kom smjeru,
ne drži me mjesto,
izgubih i vjeru.
Ostalo mi snage
još samo da dišem,
da slomljen i budan
čekam i uzdišem.
Krenut' ću na pute
beskrajne i duge
i skončati negdje,
kraj neke jaruge.
Niko neće znati
zbog čega i kako,
tu završi čovjek,
je l' moralo tako.
Možda ima nade
da mi pred kraj puta,
ipak neko dušu
spreči da odluta.
Spasio bi mene
te tuge što pjeni,
vratio mi pogled,
onaj zaljubljeni...



KAO PRVI PUT

Slušam korake drhtavog svemira
i ne čujem običnim čulima
kroz pore te čuje koža što čeka dodir,
dodir kao da je prvi put
nepoznato
uzbuđujuće
nestvarno……
Dopuštaš da nam grudi pričaju
stopljeni u dugi poljubac,
pogledom vodiš ljubav sa mnom
dubine duše se otvaraju……
Stotine leptira putuje tijelima
niz trbuh slijeću na vlažna bedra
drhte u preponama,
žice gitare sviraju džez,
još zora prati ritam taj……
Na rukama sam ti zaspao
kroz trepavice dodir osjećao,
da, dodirni me opet
opet, kao da je prvi put…….


LEPTIR

Tamo u nekom prošlom vremenu
čarobni leptirić je gusjenica bila
uprti se genetika u svome bremenu
ljepotom i talentom te ga nagradila
Darom predosjeća Sunce i proljeće
omamljen toplinom miris ga struže
probudjen iz sna u pohode kreće
priziva leptiriće da mu se pridruže
Oko njega zuje razne štetne bube
baškari mudrošću zna ih zaobići
kao prazne čaure odzvanjaju trube
bajnim bubamarama samo želi prići
To što bube "zvrndaju" mnogo i ne mari
gipko talasa nosi ga blag vjetar
u genima prirode njegove su čari
iz najljepših cvijetova usisava nektar
Što mu oko mami baš sve ne miriše
posebog je ukusa letom fascinira
nadahnuto inspiriše dok krilima njiše
raznobojne tratinčiće vrlo vjesto bira
Nikad ga ne juri ne možes ga stići
samo mu nježnost i ljubav posveti
daruj povjerenje pa će i sam prići
taj mali čarobnjak na dlanu da sleti



KOMŠIJA

Gledam dimnjak sa komšijske kuće
iz njeg' dimi a tek će svanuće.
Čudno mi je, što sad dimnjak dimi
jer komšija živi u tuđini.
Obučem se i kući prikradem,
želim i ja da što više znadem.
Bacim pogled kroz prozor na kući,
paučina,ne mož' glava ući.
Još ne vidim a ne smijem zvati,
ko zna ko je, još da me umlati,
tad ugledam torbe na ledini,
vratio se komšo djedovini.
Radosno sam komšiju pozvao,
kad me viđe odmah zaplakao.
Oduvijek smo dobre komše bili.
Dobro doš'o moj komšija mili.
Evo, kaže, i ja se vratio
da bi ovdje kosti ostavio,
ne znam više što ću i kuda ću
neg' ovamo među svoju braću.
Ni tamo mi baš života nema
a i ovdje tuga pregolema,
evo svuda krov mi prokišnjava,
iz podova izniknula trava.
Tuga brate, ni prozora nema,
kako dalje, sad je glavna tema,
treba makar bašču preštijati
i ponešto u nju zasijati.
Gledam, slušam a suza mi pada,
toliko se nakupilo jada,
potrebno je sve to obnoviti
i svoj život u to potrošiti...



MOJ PUT...

Nekad davno u planini
Čuvao sam bjela stada
Tamo negde u daljini
Vidio se obris grada.
Počeo sam odlaziti
Vukla me je tamo želja
Mislio sam da će biti
Puno sreće i veselja.
Iz sela sam otišao
Ostavio svoja stada
Ne bi l’ sreću pronašao
U toj vrevi velegrada.
Postao sam radnik i ja
Zarađiva’ svoju plaću,
Zaposli me milicija,
Nisam mog’o birat’ šta ću.
Učio škole, studira’ pravo
Mislio da će biti bolje,
Dođe rat, odnese đavo
Sve. Samo bujaju nevolje.
Proletiše godine rada,
Malo veselja, puno gorčine
A gdje su bila moja stada
Nema ničega osim planine.


MOJ DRAGANE

Moj dragane što ne dođeš,
ja te čekam svakog dana,
želja mi je da ti opet
pijem rosu sa usana. Svakog časa mislim na te
i trenutke sretne s tobom,
dođi meni moj dragane
i odvedi mene sobom. Ljubit ću te jutrom ranim
rujna zora kad osvane
zauvijek ću tvoja biti
kratit’ ćeš mi duge dane.
Ozeblome što je sunce
moj dragane ti si meni,
za te kuca moje srce,
kupi prsten pa me ženi.



MAJKO, HVALA TI

Otišli smo ti ostade majko
Da sačuvaš djedova ognjišta
Bez tebe bi ti najdraža bajko
Život bio pogodak u ništa.
Bez tebe bi nestalo dobrote
Koju svima nesebično daješ
I niko ti ne mož’ od gre’ote
Prigovorit’ da se zbog tog kaješ.
Ponosna si uvijek majko bila
Poštenoga i djela i lika
O poštenju sviju nas učila
Naš si ponos a i naša dika.
Suznim okom na daleke pute
Sviju si nas majko ispraćala
Pri povratku ljubila nam skute
Majko draga, na svemu ti hvala.
Kad nestane sa ognjišta dima,
Shvatićemo da te više nema.
Blago onom ko još majku ima
Još ne znade što j’ tuga golema.


MAGLE SIVE

Ako odeš sa maglama sivim,
Ti voljena, srcu miljenice,
Znadeš da ću patiti dok živim,
Suze će mi istopiti lice.
Nestaće mi osmjeha na licu,
Tužni svi će moji dani biti,
Nastati će praznina u srcu,
Tebe nikad neću prežaliti.
Nestaće mi životne radosti,
Ako odeš i nema te više
Medicini zavještaću kosti,
Da nauka to stručno opiše.
Neka znaju da tuga ubija
Kad izgubiš voljenoga druga,
Tuga ti je otrovnica zmija,
Kad ugrize bolest ti je duga. Ne odlazi ti sa maglom sivom,
Moj anđele mili, plemeniti,
Ukrasi mi lice sa osmjehom
Pa nek bude kako mora biti..



KOLIBA TUGE

Koliba jadna prepuna rupa
Skrpana stoji uz veću stijenu,
Ponoćni vjetar daskama lupa
Iz snova budi sirotu ženu.
Sirota žena sjedi na panju
Nema ništa od namještaja,
Niko se ne brine za nju.
U njenim očima nema sjaja.
Pod je zemljom nabijeni
Na njemu lonci stoje,
Jedini sudovi njeni
Tu joj kišne kapi broje.
Od svega što ona ima
Samo peć joj nešto vrijedi,
Kada stisne ciča zima
Ispred nje na panju sjedi.
Pogled joj odluta na tren
Možda je pomislila sada,
Kad je ovakav život njen
Kako boljem da se nada,


MACA I KUCA

Hvalila se maca jedna
kako li je ona vrijedna,
kako ona stalno prede
kada doručak pojede.
Slušala je kuca jedna
ja sam isto tako vrijedna
jer ja našu kuću čuvam
nepozvane sve oduvam.
Opet maca kuci kaže
kako ipak malo laže
jer kad nikog kući nema
ona samo lijeno drijema.
Na to kuca mahnu glavom.
odgovori joj Av-av-avom,
znam te dobro maco sjajna
to će biti naša tajna.



KOD ZUBARA


Čekao sam kod zubara
Vladao je pravi muk
Eh, dao bi brdo para
da ne slušam onaj zvuk.
Bušilicu kada čujem
Sav ukočen tamo sjedam
A u sebi tiho psujem
I u lampu samo gledam.
Namjesti mi potom glavu
I u usta srkalicu,
Osjeti ja pravu stravu
Kad uključi bušilicu.
Razmontira sva mi usta,
kopajući po zubima
I još curi slina gusta,
Dok uvrće sa prstima.
Napravi mi ipak nešto,
reče: ispljuni, isperi,
nije bilo baš ni vješto,
htjedoh reći, Daaj ne se*i.


KOČNICU HOĆU..
.
Nema više povratka na staro
Jer od starog “s” ostalo nije,
Više život ni sličnosti nema
Sa životom onim od ranije.
Čežnja traje ali šanse nema,
Da se vrate ti minuli dani,
Ne može se vratiti u mladost,
Sijedom kosom kad smo prošarani.
Mladost mi je još u mašti samo,
Zalud sanjam odsanjane snove,
Zalud mislim kako da izniknu
Starom panju opet grane nove.
Ali ipak neću da se predam
Jer i mašta ima svoje čari,
Ne smijem se i toga odreći
Samo zato što mi tijelo stari


























































Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic

avatar

Broj poruka : 2090
Datum upisa : 24.07.2013

PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   Pet 02 Jun 2017, 23:59

MOJE SI MORE


Moje si more mirno, tiho
Osluškujem žuborenje lagano
Utihlo u predvečerje odsjaju sunca
Boje narandže prepustilo se.
Snivam tih sam da ne narušim tišinu i lepotu
topim se od sunčeve lepote odsjaja sunca
U zagrljaju svu noć lelujamo
Poneki val nas pomiluje. prepustih se tebi
More moje I nježnosti tvojoj. zagrljeni do
Buđenja zore, krika galeba ranoranilaca.
U boru se probudi tica zacvrkuće i odleprša.
Sunce se iza brda pomalja
Pustilo zrake i toplinu miluje nas mi zagrljeni
Ma 'ko se još ovoj lepoti odupreti može.
E more, more moje najlepše more
Tvoj nježni zagrljaj I sunčane zore.


NA OGNJIŠTU


Na ognjištu vatra zapretana
još se uvijek propiriti može,
rodna grudo čežnjo neprestana
duh predaka nek' ti vatre lože.
Ne smije se vatra ugasiti,
na ognjištu starom djedovome,
mora uvek po malo tinjati
kad dođemo opet domu svome.
Tada ćemo kraj ognjišta stati,
razmisliti što nam je činiti,
suvog granja na vatru dodati
i uzdahom vatru propiriti.
Zakačiti na gredu verige,
na verige kotla objesiti,
odbaciti dotadašnje brige,
u naćvama pogaču mesiti.
Na ognjištu žara razgnuti
ispod peke pogaču staviti,
staru peku žarom zagrnuti
i povratku svome nazdraviti.
A u kotlu vodu ugrijati
i skuvati nešto što se nađe,
što god bilo dobro će prijati,
na svom pragu jesti je najslađe.






Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: MIRKOVE PESME   

Nazad na vrh Ići dole
 
MIRKOVE PESME
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 5 od 36Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 20 ... 36  Sledeći
 Similar topics
-
» Bezobrazne pesme (bećarci, Crven Ban itd,.. )
» Trazim note od pesme
» Trazim note pesme
» Trazim note pesme
» Trazim note -Pesme za decu

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
VRANEŠKA DOLINA MI - RA :: MIRKO D. RAKOVIC (MIRKOVE PESME)-
Skoči na: